Kad je Vatroslav Mimica 1954. tražio glumicu za glavnu žensku ulogu u svojoj komediji “Jubilej gospodina Ikla”, nije to baš bilo jednostavno: u kazalištima i na filmu nije bilo nekoga tko može dočarati lik urbane otmjene plavuše koja iznenada ostaje bez imućnog supruga (jedino se znalo da će njega igrati Antun Nalis).
Uskočila je skripterica Ivanka Forenbacher i preporučila mu svoju dobru znanicu Lilu Andres: Mimica ju je pozvao na razgovor i bio jako zadovoljan, jer mu je sugovornica imponirala elokvencijom i otvorenošću. Istina, nije imala nikakvog glumačkog iskustva, imala je već 31 godinu, ali na probama se vidjelo da se dobro snalazi pred kamerom.
Snimali su u tadašnjem ateljeu Jadran filma na Šalati, direktor fotografije bio je legendarni Oktavijan Miletić, sve je bilo gotovo za manje od mjesec dana, a redatelj je poslije zadovoljno promatrao kako se pred kinima u kojima je igrao “Jubilej gospodina Ikla” stvaraju redovi za ulaznice. Reklo bi se da je nakon takvog početka pred novopečenom glumicom velika karijera.
Dobila je važnu ulogu u novom filmu Branka Bauera “Ne okreći se, sine” (redatelja je poznavala od djetinjstva), koji je poslije nagrađen prvom nagradom u Puli, snimala je američku koprodukcijsku humorističku seriju “Lum i Abner u inozemstvu”, čije su tri epizode poslije skrpane u cjelovečernji film (tu su je potpisali kao Lilu Audres), a kad je magazin Cinema AP (Associated Press) pravio feature o domaćim ljepoticama, nju su stavili na naslovnicu jer je bez srama pokazala ramena i nešto malo dekoltea te joj dali honorar od tisuću dolara, golem novac za to vrijeme.
Tajnica u Zagreb filmu
Nevolja je što nakon toga dugo nije stala pred kamere, ostala je u svijetu filma kao skripterica, posao je svladala zahvaljujući Ivanki Forenbacher, te bila na setu dva filma Šime Šimatovića “Naši se putovi razilaze” i “Pustolov pred vratima”, ali i na crnogorskom “Dan četrnaesti” Zdravka Velimirovića, primljenom u službeni program kanskog festivala. Važnije je, međutim, što se zaposlila kao tajnica direktora Zagreb filma Jurice Peruzovića. Tamo je 1958. upoznala njihova istaknutog autora Dušana Vukotića, počeli su vezu koja je 1960. završila brakom, a kum na vjenčanju bio im je upravo Peruzović.
Posljednja uloga
Vukotić baš nije tolerirao njezine glumačke ambicije (bilo je navodno i ponuda iz Hollywooda), ipak joj nije mogao odbiti nastup u sjajnoj Bauerovoj komediji “Martin u oblacima” (igrala je stanodavku studenta Borisa Dvornika), no to je bio i njezin posljednji nastup pred kamerama. Vukotić je u travnju 1962. dobio Oscara za svoj crtić “Surogat”, prvi i jedini za jugoslavensku kinematografiju, i usprkos salijetanjima iz Amerike ostao u Zagreb filmu. Lila se potpuno posvetila mužu, pomagala mu u razvoju projekata, putovala s njim na međunarodne festivale i bila oslonac u brojnim kriznim razdobljima.
Rođena je 1923. u Zagrebu, krsno ime joj je bilo Melita, ali kako su je svi zvali Lila prihvatila je nadimak kao službeni. Obitelj joj je bila iznimno ugledna, djed po majčinoj strani bio je čuveni povjesničar Ferdo Šišić, autor “Povijesti Hrvata”, majka Nada nije se odricala svog plemićkog podrijetla, a otac Dragan Andres predavao je na Muzičkoj akademiji (današnji Hrvatski glazbeni zavod u Gundulićevoj) i Klasičnoj gimnaziji, u školi u kojoj je i ona maturirala.
Bila je vrsna sportašica, osvojila je juniorsko prvenstvo Banovine Hrvatske u kraulu te se zaručila s diplomatom Markom Pavičićem, koji je završio u izbjegličkoj vladi u Londonu. Vjenčali su se tek 1945., kad se on vratio u Zagreb, ali baš nije bio poželjan u novom režimu, što ga je psihički dotuklo i utjecalo na raspad njihova braka. Krajem 40-ih i početkom 50-ih nije bilo lako održavati glamurozan izgled, no Lila je u tome uspijevala, nekako je nabavljala štofove za haljine, nosila lijepe kapute i bila oličenje stila. Prva je u Hrvatskoj odjenula bikini i ponosno se slikala u njemu. Nimalo slučajno da su se njezine fotografije našle na izložbi “3,2,1 - pogled” koju je 2012. u ULUPUH-u napravila Sanja Šantek.
Dvije sestre
Poseban odnos imala je sa sestrom Renatom Peroš, koja je za razliku od nje završila tri fakulteta (Lila je upisala Filozofski, ali nikad nije diplomirala) i bila iznimno skeptična prema socijalističkom režimu. Dok je Lila smatrala Josipa Broza Tita šarmantnim i elegantnim državnikom, za Renatu je on bio šarlatan sumnjiva podrijetla (“kako bravar može naučiti svirati klavir”). O njima je Tomislav Žaja snimio za HRT dokumentarac “Dvije sestre”.
U razdoblju socijalizma Vukotić je bio jedan od stupova kulture, međutim, u samostalnoj Hrvatskoj postao je persona non grata. Godine 1992. novi direktor Zagreb filma Zlatko Pavlinić zabranio mu je ulaz u zgradu u Vlaškoj 70, koja je znatnim dijelom procvala zahvaljujući njegovoj reputaciji. Kad je umro u srpnju 1998., predsjednik Franjo Tuđman njegovoj obitelji uopće nije izrazio sućut, no nasreću, u novom mileniju predsjednik Ivo Josipović osjetio se pozvanim obilježiti pedesetu obljetnicu “Surogata”.
Lila je živjela od njegove mirovine koja je iznosila skromnih 3400 kuna, povremeno dopunjavajući budžet iznajmljivanjem kuće u Bolu na Braču. Upravo ondje je i umrla u krugu obitelji, 29. lipnja, u 95. godini, a sve nagrade svoga supruga, njih 145, zavjetovala se pokloniti Muzeju grada Zagreba.