Od ranih osamdesetih pa do konca devedesetih Finac Aki Kaurismäki bio je jedan od rijetkih doista kultnih autora europskog filma. Tu zasluženu slavu osebujni je Finac stekao bujicom od petnaestak filmova koje je istresao pred publiku u dekadi i pol.
Ti su filmovi bili sjajni. Ujedno, bili su prepoznatljivi do kosti. Iz svakog Kaurismäkijevog kadra vrištao je Kaurismäki. Njegovi su filmovi imali prepoznatljiv ritam, prepoznatljiv humor, prepoznatljive glumce i namjerno drveni stil glume. Imali su i neponovljiv ikonografski pečat istočnoeuropskog retra.
Kod autora tako prepoznatljivog kućnog stila neizbježna su ponavljanja, a to znači i habanje. To se dogodilo i Fincu. Nakon 2002. "mašina Kaurismäki" počela je snimati rjeđe. Nažalost, i blijeđe.
U tim okolnostima dobra je vijest što je Kaurismäkijev novi film- "Palo lišće"- pa, eto skoro kao stari. U svom novom filmu Finac se vraća na svoj stari teren crnohumorne radničke melodrame. Njegov film bavi se ljubavlju radnice koja svog dragog nastoji izbaviti od alkohola.
Tko god poznaje Kaurismäkijev rad imat će dojam da je sve to ipak već vidio. No, u "Palom lišću" redatelj pokazuje natruhe stare forme i podsjeća zašto je jednom- na prijelazu 80-ih u 90-e- bio filmofilska legenda.