Morate vidjeti kako izgleda moj stol u backstageu ZekaeM-ove “Drakule”. Prije svake izvedbe ja tamo istresem čokoladu, Supradyn, kalcij, ciklu. Za izlazaka sa scene sva zadihana približavam se tom stolu, smije se Lucija Šerbedžija, odgovarajući na pitanje kako se, iako je prešla četrdesetu, ravnopravno na sceni nosi s kolegama koji su tek diplomirali, u fizički i pjevački zahtjevnom komadu prošli tjedan premijerno, u režiji Andrása Urbana, odigranom u koprodukciji sa SNG-om iz Maribora i Fundacijom Teatro Due iz Parme.
- Da, sa mnom igraju 20 godina mlađi glumci i glumice, jedna fantastična nova generacija. Sve donedavno jako sam se brinula za te mlade ljude. Pet akademija u Hrvatskoj izbaci godišnje 50 ljudi koji se moraju boriti za svoju profesionalnu budućnost na malom tržištu. Razmišljala sam kako je to nepravedno, kako studiji glume trebaju primati manji broj ljudi. Međutim, kad sam pobliže upoznala novu generaciju, shvatila sam da oni imaju jednu sasvim drugačiju filozofiju: to su glumci koji ne sjede na šanku i čekaju da im netko ponudi angažman, već pišu, režiraju, raspituju se za audicije, idu na seminare, potpomažu jedni druge… Umirila me spoznaja o tome kakva je naša generacija mladih ljudi - govori glumica.
Skidanje na sceni
I u novoj predstavi koju igra ima golih tijela, opscenosti, međutim, već su joj dozlogrdile rasprave na tu temu.
- Prošlo je trideset godina otkako se kod nas neki glumac prvi put skinuo na sceni. Međutim, i dalje postoji fama je li netko gol ili nije i što gol na sceni radi, pa je meni o toj vrsti malograđanskog pogleda bespredmetno raspravljati.
Nekim kolegama njezinih godina, međutim, ni čokolada kao ni vitaminsko-mineralni pripravci ne bi pomogli da im tijelo izdrži pokret u predstavi mađarskog redatelja. U čemu je tajna, u naslijeđu, tjelovježbi, optimizmu…
- Mislim da je riječ o simbiozi genetike i odluke. Moj djed Dane ima 102 godine, živi u Beogradu i brine se sam o sebi. Nedostaje mi, nisam mogla u rujnu do njega jer mi je sin krenuo je u prvi razred - kaže unuka.
Sergej je starije dijete Lucije Šerbedžije koja iz bivšeg braka s redateljem Filipom Gajićem ima djevojčicu Nastju, u dobi od pet i pol godina. Iako je sinčić trebao krenuti u školu lani, mama je, zbog njegove zaigranosti, nakon konzultacije sa psihologom, donijela odluku da mu produlji djetinjstvo za godinu dana, što se pokazalo ispravnom odlukom. Dijete je rujan dočekalo sasvim spremno za školske klupe.
Štreber u obitelji
- Sin mi je štreber, ne znam na koga. U pola sedam već je tutto completo obučen i govori mi ‘mama, je li idemo’. Otkad mi je dijete krenulo u prvi razred, bolje uočavam težinu roditeljstva, svaki dan učim, preispitujem se. Mislim da je najvažnije da se čovjek ne projicira na djecu, da ih ne doživljava kao svoj proizvod i nastavak. Da ih shvati kao individue. Kad sam prvi put rodila, bila sam na neki način prebrižna majka, iz razloga što mi je sin bio jako živo dijete. Sve dok mi jedan kolega nije rekao fenomenalnu rečenicu: ‘Čekaj, pusti da vidiš gdje će pa mu onda pomozi’. Tu rečenicu smatram temeljem odgoja: budi tu, ali pusti dijete da iz svoje slobode samo krene. Upravo na taj način i moji su se roditelji prema meni odnosili. Omogućili su mi tim pristupom da budem slobodna i svoja.
U ZeKaeM-u Luciju Šerbedžiju ove sezone čeka uloga u Mannovu “Čarobnom brijegu”, u režiji Janusza Kice s kojim je već odlično surađivala u nagrađivanoj hit-predstavi “Moj sin malo sporije hoda”, koja je imala i televizijski prijenos nas Trećem program HTV-a, kao i predstava Boruta Šeparovića “Crna knjiga” koja se bavi dužnicima u švicarcima.
- ‘Crna knjiga’ zaista postoji, sačinila ju je Udruga Franak, no ona je tek predložak za predstavu o dužnicima i dugovanju kao takvom, kao što je Stokerov ‘Drakula’ bio predložak za predstavu o vampirizmu kao općoj pojavi koja u različitim oblicima čovjeka okružuje od rođenja do smrti. Ja, hvala Bogu, nemam kredit u švicarcima, ali da sam u minusu, jesam itekako.
Društveni angažman na sceni i izvan nje prirođen joj je. S kolegom Franom Maškovićem sudjelovala je u akciji čitanja djeci “Budimo ljudi” sa svrhom senzibiliziranja djece i starijih na problem izbjeglica. Jesu li se hrvatska država i građani ispravno postavili usred europske krize?
Ljudi i neljudi
- Jako je to tužno… S jedne strane, odlično je da su se pokrenule razne inicijative, da su se ljudi pojedinačno aktivirali u skupljanju hrane, odjeće i drugih potrepština, i sama sam se rado odazvala tom pozivu. Međutim, zastrašivanje, potpirivanje osjećaja ugroženosti i reakcije pojedinaca na isto su mi zastrašujuće: ljudi su u izbjegličkoj krizi skinuli kostime i maske, podijelili se na ljude i neljude. Od države koja je nedavno sama slično prošla ipak bih očekivala više empatije, a manje predizbornih akcija usred ljudskih tragedija.
Proteklo ljeto Lucija Šerbedžija provela je na Dubrovačkim ljetnim igrama, u predstavi “Elementarne čestice”. Izvedena pod visokim osiguranjem snaga reda, predstava je to koja, najjednostavnije rečeno, tumači na koji je način zapadni čovjek pogriješio prema sebi u stoljeću promjena.
- Da, možemo Houellebecqa gledati i iz tog ugla. Redatelj Ivica Buljan, kao i uvijek, okupio je oko sebe plejadu autentičnih likova. Ponekad bih na probi pogledala sve oko sebe i samo prasnula u smijeh, izgledali smo zajedno kao likovi iz stripa. Na probama smo isprva iščitavali pasus po pasus Houellebecqa i analizirali ih. Fantastičan je to pisac, stalno postavlja zagonetke, preispituje i kritizira teze i antiteze o ljubavi, smrti, starenju, slobodi, roditeljstvu… I meni je samoj postavio neka pitanja i promijenio rakurs gledanja. Knjiga je generalno vapaj za ljubavlju, roman o ljubavi - opisuje “Elementarne čestice” i rad na predstavi čije se gostovanje silno iščekuje u Zagrebu.
Zalazak sunca
Linija novih životnih tema, istraživanja, spoznaja kod Lucije Šerbedžije nije, međutim, počela ljetos u Dubrovniku, već godinu ranije na Silbi, jednim nesretnim događajem.
- Išla sam u klompama gledati prekrasan zalazak sunca, a onda me moj stari pas počkaljio pa sam pala i slomila bedrenu kost. Od tog loma kao da se sve izokrenulo. Nisam bila patetična, samosažaljiva, samosažaljivost mi se inače kao osjećaj gadi, nisam, dakle, padala u malodušna stanja, već sam rekla sebi: ok, ajmo Lucija vidjeti zašto mi se to dogodilo i što mi to donosi. Pročitala sam, dok sam se oporavljala, enormno puno knjiga i razmislila u miru. Za nekoliko mjeseci kao da mi je netko pobrisao naočale, odjednom sam jasnije vidjela svijet, ljude, odnose, svoje želje, samu sebe. Puno sam naučila i otvorile su mi se predivne stvari. Tijekom posljednjih godinu dana doista sam sretna. Predstave ‘Drakula’ i ‘Elementarne čestice’ već sam spomenula, a osim toga snimila sam s Danilom, mojim bratom, film ‘Oslobođenje Skoplja’. Zaljubila sam se u Bitolu. Ljudi u Makedoniji… kakva im je muzika, takva im je i duša - priča o vremenu snimanja filma prema tekstu Dušana Jovanovića, po kojem je 1978. premijerno izvedena predstava “Oslobođenje Skoplja”. Bio je to pothvat družine KPGT, režiser je bio Ljubiša Ristić, glavne uloge igrali su Rade Šerbedžija i Inge Appelt. Predstava je obišla Europu, Ameriku i Australiju, a posljednji je put igrana u Lenjingradu 1991. godine.
Snimila je još jedan film koji je također u postprodukciji, “Sisyphus K.”, koji režira njezin bivši suprug Filip Gajić. Film će uskoro imati premijeru na autorskom festivalu u Beogradu.
- ‘Sisyphus K.’ vrti dvije priče, jednu o Sizifu, i jednu autobiografsku. Ja sam u filmu Lucija i glumim Luciju. Osim mene u filmu su moja djeca i moj pas. U filmu, uz ostale, glumi i Bojan Dimitrijević, divan glumac - otkriva detalje naslova.
Kafić uzdravlje
U slobodno vrijeme Lucija Šerbedžija vježba tibetance i čita. Na pitanje što čita, smije se:
- Pitanje je što ne čitam. Bestselere jedino ne volim. Pored raznih pisaca koje otkrivam, kao što su Semezdin Mehmedinović, Irvin Yalom, Roberto Bolano, tu su uvijek Ivo Andrić, Meša Selimović, Danilo Kiš… Nema te ljepote rečenice koju netko može napisati kao Andrić, kao da jedeš šnenokle u svakoj riječi - uspoređuje kao sladokusac.
Svakodnevicu joj čine kolege iz ZekaeM-a i veselo društvo u kvartu, u blizini “džamije”.
- Najbolje se razumijem s kolegicom Katarinom Bistrović Darvaš, jedna drugu zovemo Bobi i Rudi, kao u vicu. U kvartu se osjećam odlično, kao da sam u ‘Kafiću uzdravlje’ ili u ‘Životu na sjeveru’. Ispred kuće nisam glumica Lucija Šerbedžija, nego ‘susjeda’, ‘susjeda Lucija, ajmo pivica’ - završava naš razgovor u kvartovskom kafiću.