ZAGREB - Prije nego što pođete u kino pogledati drugi dio filma “Harry Potter i darovi smrti”, dao bih vam dobronamjeran savjet. Ako niste pročitali knjigu, a to ni ne namjeravate, posudite u videoteci prvi dio filma.
Naime, mogli biste se naći u čudu tko su ti likovi koji promiču ekranom u prvih pola sata, što se zapravo dogodilo na kraju prethodnog dijela, no to su, međutim, zakoni diptiha: zbivanja su puno čvršće povezana nego u pojedinim nastavcima, gdje se ipak pazilo da se na kraju sve fino zaokruži.
Završnica prvih “Darova smrti” pomalo je naprasno prekinuta, i taj film možete isključivo gledati u kontekstu onoga što slijedi. Postoji, dakako, važna razlika na koju je već upozorio redatelj Peter Yates: prvi dio je dramski manje turbulentan, u pitanju je gotovo psihološka drama koja se odigrava između troje protagonista, dok je drugi dio krcat uzbuđenjima.
Vrlo brzo nađete se usred vrtoglave vožnje vozilom na vijugavim tračnicama u podzemnom labirintu, a nedugo zatim pratite kako se Hermione i njezina družina uspinju na leđa nekakvog bijelog zmaja koji riga vatru i bez problema prelijeću London. Nakon polovice radnje opet se vraćamo u Hogwarts, prošli put gotovo izostavljen, koji više uopće ne sliči onoj dražesnoj školi za čarobnjake iz prvih filmova.
Tu sada vlada totalitarna disciplina, a u burnom finalu - u kojem se sukobljavaju sile dobra i zla - nijedna zgrada neće ostati cijela. Nije to baš sve za pravo, jer su u ovom dijelu puno više posla imale kompanije za specijalne efekte: kad pogledate odjavnu špicu, zgranete se koliko je radionica za virtualne iluzije sudjelovalo u njegovoj izradi.
Je li to naškodilo cjelini? Donekle da, ali ne u potpunosti, jer je film koncipiran i kao podsjetnik na prethodne nastavke, pa uživate u svakom detalju koji vas podsjeti na neko od vaših omiljenih izdanja serijala.
Nekad to prođe prebrzo, nekad dobije zasluženi prostor, no sve u svemu akcija, emocije i nešto malo humora dobro su orkestrirani u dramskoj cjelini koja predstavlja naš definitivni oproštaj s Harryjem Potterom.
...
U početku je sve izgledalo jednostavno. Kad je objavljeno da Warner Bros priprema ekranizaciju svih planiranih sedam knjiga serijala J. K. Rawling o malom čarobnjaku Harryju Potteru, odmah je priložen i predviđeni raspored dovršavanja filmova. Prvi će imati premijeru uoči Božića 2001. godine, a zatim će u istom ritmu slijediti šest filmova, a zadnji će biti prikazan krajem 2007. godine. Prva dva filma, “Harry Potter i kamen mudraca” i “Harry Potter i odaja tajni”, prikazana su u zadanom roku, no nakon što ih je zgotovio, američki redatelj Chris Columbus tražio je predah.
Mali glumci
Bile su to prevelike produkcije da bi se svake godine mogao štancati film, samo rad na scenarijima, koji su žestoko kratili čitave odlomke spisateljičinih knjižurina, oduzimao je po nekoliko mjeseci, a da se ne spominju specijalni efekti na kojima bi neka druga filmska ekipa radila dvostruko dulje. U trećem filmu, “Harry Potter i zatočenik Azkabana”, koji je prikazan s odmakom od godine i pol, u ljeto 2004., Columbus je bio samo producent, a zatim je nestao iz serijala. Pokazat će se da je taj rok bio jedino realan i filmovi su otad stizali pred javnost upravo s tim vremenskim razmakom, dakako, sve do završnog sedmog diptiha. On je s razlogom poremetio pravila, jer su dva blockbustera isporučena u roku u kojem bi “potterovci” jedva napravili jedan.
Zebnju u uspješnost pothvata unosila je tek jedna sitnica. Prvotni raspored smišljen je zato što je svaki novi film počinjao sljedećom školskom godinom u Hogwartsu, školi za čarobnjake. Kako će se tim nositi mali glumci koji su prvim nastupima osvojili publiku? Hoće li im glasovi mutirati, neće li biti smiješno što tinejdžere glume momci koji se svakodnevno briju? Bio je to rizik s kojim se moralo računati.
Čak je i čudesno marljiva J. K. Rowling precijenila svoj radni elan. U početku je izdavala jednu knjigu godišnje, no nakon što je snimljen prvi film, sve se promijenilo. Za nju se znalo dok su joj knjige bile na prvim mjestima literarnih top-lista, bila je jako popularna, no zahvaljujući filmovima postala je globalni fenomen.
Svaki klinac koji je mrzio pročitati roman od 500-600 stranica mogao je odvojiti dva i pol sata za provod u kinu s nekim od filmova o najpopularnijem junaku 21. stoljeća. Kada je dobivala honorare za svoje književne radove, već je bila jako dobro plaćena, međutim, filmovi su je lansirali među najbogatije žene svijeta. Stoga ne čudi što je preostale tri knjige napisala s razmakom od dvije godine. Da nije poklonika koji su je napravili zatočenikom vlastite kreacije, možda bi joj za svaki novi roman trebalo i čitavo desetljeće.
Stvaralačka groznica
Serijal o Harryju Potteru jedinstven je slučaj u povijesti kinematografije. Nikada dotad filmovi koji su dio veće cjeline nisu nastajali takvim ubitačnim tempom. Još se moglo tvrditi da su prvi filmovi o Jamesu Bondu izlazili iz dobro podmazanog stroja, no između nastavaka ponekad nije bilo nikakvih narativnih poveznica, bilo je tu i popriličnih pauza, nedoumica, a ni pokojni sir Ian Fleming nije napisao toliko knjiga da bi se naslovima moglo baratati kako se prohtjelo.
George Lucas uspio je iznjedriti tri nastavka “Ratova zvijezda” u rasponu od šest, sedam godina, da bi sljedeću trilogiju počeo oblikovati tek krajem devedesetih. Zapravo, jedino je trilogija “Gospodar prstenova” usporediva s tim pothvatom, no stvaralačka groznica koju je orkestrirao Novozelanđanin Peter Jackson trajala je u najboljem slučaju pet godina, dok je “Harry Potter” nastajao punih 12. Snimanje je počelo 2000., i već se tada, tijekom rada na “Kamenu mudraca”, pripremala “Odaja tajni”. Što bi se dogodilo da je prvi film propao? O tome nitko u Warner Brosu tada nije htio niti razmišljati. Poslije, kada se ispostavilo da nijedan nastavak ne može zaraditi manje od 700 milijuna dolara bruto na svjetskom tržištu, filmskoj ekipi - osobito tehničarima - bilo je svejedno rade li na petom ili šestom izdanju.
Redatelji s prestižem - poput Alfonsa Cuarona (“Zatočenik Azkabana”) i Mikea Newella (“Plameni pehar”) - mogli su si dopustiti samo jedno gostovanje, no serijal je našao idealnog realizatora u Davidu Yatesu, koji se dotad ogledao samo u ambicioznim televizijskim mini-serijama i nije imao nekih drugih filmskih planova koje je morao zatomiti zbog “Harryja Pottera”. Štošta je napisano o razlozima zbog kojih je serijal postigao takav uspjeh i zanimljivo je pročitati svakoga tko u svoju argumentaciju unese i ponešto osobno, vlastitu povijest odnosa prema Harryju Potteru.
Sinergija kreativaca
No ima još nešto što se tako često ne spominje, a to je sinergija kreativaca s obje strane Atlantika. U zlatno doba Hollywooda u “tvornicu snova” mamljeni su vrhunski engleski glumci, koji su njezinim proizvodima podarili gotovo “plemićki” štih. Nitko se nije bunio kad je Vivien Leigh zaigrala karizmatičnu Južnjakinju Scarlett O’ Haru u epskom spektaklu “Zameo ih vjetar”, pa čak ni autorica romana Margaret Mitchell. Njezin sunarodnjak Leslie Howard igrao je otmjenog aristokrata Ashleyja Wilkesa, Olivia de Havilland (njegova supruga Melanie) bila je po roditeljima također Engleskinja, dok je jedino Clark Gable predstavljao prave Amerikance u glavnoj glumačkoj postavi.
Iskusna kompanija
I upravo je on morao pretrpjeti poniženje da mu Oscara za možda najomiljeniju mušku ulogu u povijesti filma u veljači 1940. preotme Englez Robert Donat za ulogu u nostalgičnoj melodrami “Zbogom, gospodine Chips”, koju danas pamte samo zagriženi filmoljupci.
Hollywood je nekad bio - a danas je to u nešto manjoj mjeri - kolonija engleskih filmaša koji shvaćaju da se jedino po američkoj matrici postiže svjetski uspjeh. J. K. Rowling promijenila je tu situaciju, ali samo donekle. Imala je ugovor s Warner Brosom koji joj je dopuštao da diktira štošta: nijedan Amerikanac nije smio biti u glumačkoj ekipi, lokacije su morale biti engleske (snimalo se u tamošnjim studijima, no njih je koristio i George Lucas za “Ratove zvijezda”), ni u kom se slučaju nije smio steći dojam da je to hollywoodizirana - u negativnom smislu te riječi - adaptacija njezine knjige.
A ipak je bila! Chris Columbus, koji je etablirao serijal, je Amerikanac, kao i Steve Kloves, koji je napisao scenarije za sve nastavke, osim za “Red feniksa”: njih dvojica unijeli su dramaturšku preglednost, katkad drsko odstupajući od predložaka, ali uvijek tražeći autoričino dopuštenje.
Naposljetku, Warner Bros je američka kompanija, no vrlo iskusna u tome što od nje traži “globalno selo”. “Harry Potter” je vrlo balansiran spoj engleske maštovitosti i američke pragmatičnosti: da je neki od sastojaka prevagnuo, teško da bi krajnji rezultat bio tako efektan. Svi se pitaju što poslije “Harryja Pottera”.
Ništa. Vjerojatno će još biti uspješnih serijala (tijekom proteklog desetljeća propalo je barem desetak blockbustera, najavljivanih kao potencijalnih konkurenata ove franšize), ali nijedan neće biti tako dugotrajan i narativno nabrijan kao osam filmova o Harryju Potteru. Poput “Titanica” Jamesa Camerona, čitav će serijal vjerojatno biti prebačen u 3-D format i ponovno pušten u kina, a bit će valjda još novih tehnoloških dosjetki kojima će se “dobro držeći starac” zanosno pomladiti. Možda J. K. Rowling napiše još neki roman, što uopće nije nemoguće, no jedno je sigurno: ovo čemu smo bili svjedoci neponovljiv je filmski doživljaj.
Daniel Radcliffe (Harry Potter)
Daniel Radcliffe (r. 1989.) na filmu je debitirao s 12 godina ulogom u špijunskom trileru “KrojaË Paname”, no i njega je najviše obiljećila uloga malog Ëarobnjaka za koju je izabran na audiciji meĐu tisuĘama djece. Slava koju je stekao ovom ulogom donijela mu je milijune oboćavatelja diljem svijeta, titulu najbolje plaĘenog britanskog glumca mlaĐeg od 30 godina, ali i probleme s alkoholom koje mu je pomogla prebroditi tadašnja djevojka, takoĐer Ëlanica glumaËke ekipe Harryja Pottera.
Radcliffe danas ućiva u mirnom kuĘnom ćivotu, Ëita, svira gitaru i sluša rock, a omiljeni bendovi su mu The Beatles, Clash, The Libertines, The Strokes, Red Hot Chili Peppers, Sex Pistols i Pixies. Kada su ga novinari pitali bi li danas prihvatio ulogu Harryja Pottera, kratko je odgovorio - ne. Oboćava karaoke, a dvije i pol godine uzimao je satove pjevanja zbog uloge u broadwayskoj predstavi “How To Succeed in Business Without Really Trying”, premijerno izvedenoj u oćujku ove godine.
Lana Bunjevac
Emma Watson (Hermiona Granger)
Mlada glumica (r. 1990.) proslavile se upravo ulogom Hermione Granger u serijalu o Harryju Potteru koju je dobila s deset godina, a prije nje glumila je samo u školskim predstavama. Rođena je u Parizu u kojem je živjela prvih pet godina života, no tipična je Britanka koja osim glume voli hokej na travi, tenis i rounders, tradicionalan britanski sport sličan baseballu, a glumački uzori su joj Johnny Depp i Julia Roberts.
No, Emma nije samo obećavajuća glumica, već i jedna od najmlađih svjetskih trendseterica - pojavila se na naslovnici Voguea, jedna je od omiljenih muza Karla Lagerfelda i zaštitno lice Burberryja, magazin Elle ove ju je godine proglasio i modnom ikonom, a svoj istančan modni ukus pokazala je i na premijeri posljednjeg nastavka odjenuvši raskošnu haljinu Oscara de la Rente. Iako već sada zarađuje milijune, odlučna je u namjeri da na neko vrijeme zamrzne svoju glumačku karijeru i posveti se obrazovanju i studiju engleske književnosti.
Lana Bunjevac
Rupert Grint (Ron Weasley)
Crvenokosi Rupert Grint najstariji je među mladim zvijezdama, a baš kao i Emma Watson, ni on nikada prije uloge Rona Wesleya nije glumio, a ulogu je dobio repajući tekst iz knjige. Za razliku od Radcliffea i Emme Watson, Grint se ne pojavljuje često u medijima i nije tipična filmska zvijezda. Još uvijek živi s roditeljima i četvero braće i sestara na farmi u Hertfordshireu na kojoj ima mini zoološki vrt, odličan je golfer, a baš poput svog lika u serijalu i on se boji paukova. Obožava stare automobile, pa je tako kraj snimanja posljednjeg nastavka Harryja Pottera proslavio kupovinom starog Vauxhall Carltona za 60 funti s kojim je nedavno proputovao cijelu Europu. Jedno vrijeme se posvetio i biznisu s nekretninama te je blizu farme na kojoj živi kupio dovrac iz 18. stoljeća, a uskoro će glumiti u biografskoj drami o skakaču na skijama Eddieu Edwardsu koji je 1988. bio senzacija na zimskim Olimpijskim igrama u Calgaryju.
Lana Bunjevac
Antičević: ‘Obožavam Alana Rickmana kao Severusa Snapea’
PIŠE: ADRIANA PITEŠA
Ljudi obožavaju Snapea. Sarkastičan je, tvrdoglav... Ali je i fascinantan. Jako sam se zabavljao tijekom snimanja, izjavio je Alan Rickman o ulozi Severusa Snapea. I u pravu je; Snape visoko kotira na listi najbolje utjelovljenih likova filmskog serijala, a najboljim ga smatra i Neven Antičević iz Algoritma, koji je zaslužan za to što su čitatelji u Hrvatskoj serijal J. K. Rowling čitali gotovo istodobno kao i djeca u Engleskoj.
Rickman je bio i osobni izbor J. K. Rowling te jedan od rijetkih glumaca koji je s književnicom razgovarao o tome u kojem će se smjeru razvijati njegov lik.
- Od prvog do zadnjeg nastavka bio je fantastičan, utjelovljenje svih mojih noćnih mora i moj apsolutni favorit - napominje Antičević. Izlazak osmog nastavka filma službeno se smatra krajem sage o Potteru, serijala koji je oborio sve rekorde čitanosti te postao fenomen o kojem se raspravlja čak i četiri godine nakon što je objavljen posljednji nastavak.
Izdavačka industrija počela je pak čekati naslov koji će, kako je napisao urednik Publishing Newsa, odjeknuti kao eksplozija, nadmašiti u brojkama sve ostale bestselere i natjerati ljude da otrče u knjižare dok kažeš keks, čak i one koji inače nikad u njih ne idu. Može li se ponoviti uspjeh Pottera?
- Kad je serijal bio završen, mislio sam da je to knjiga koja se dogodi jednom u pedeset godina. No, gotovo odmah dogodio se uspjeh Stephenie Meyer i “Sumraka”. Djeca koja su odrasla na Potteru automatski su dobila nešto s čim su se mogla povezati. Sektor za tzv. young adult posljednjih godina postao je jedan od najpropulzivnijih izdavačkih sektora i interes za takvim knjigama je golem. Sigurno je da će izdavačka i filmska industrija nastaviti u tandemu stvarati bestselere, čak i od onih knjiga koji su slabije pisane nego Harry Potter - smatra Antičević. No, to nije jedino na što je Rowling utjecala.
- Zahvaljujući Potteru fantasy je na velika vrata ušao u mainstream. Ako je Tolkien bio zaslužan za to da fantasy počnu čitati žene, onda je Rowling zaslužna za to što su ga počela čitati djeca. Što je još važnije, pisci su počeli shvaćati da nikako ne smiju djecu podcjenjivati ili im se obraćati svisoka. No, najvažnijim uspjehom J. K. Rowling čini mi se to što je Harry Potter obilježio djetinjstvo, formativne godine milijuna djece diljem svijeta. Želim vjerovati da će većina njih zadržati pozitivne moralne vrijednosti koje knjiga propagira.