Iako ga je dio struke i tada smatrao bleferom i iritantnim pozerom, Danac Lars Von Trier serijom je filmova nastalom između 1991. (“Europa”) i 2000. (“Ples u tami”) stekao kultni filmofilski status neusporediv ni s jednim europskim autorom suvremene ere. Ekstravagantni, manipulativni i pametni, njegovi filmovi iz tog razdoblja bili su dovoljno “fora” da se probiju kroz medijski gustiš, ali i dovoljno umjetnost da ga se preuzetno uspoređuje s Bergmanom. Što je još važnije, Von Trierovi filomovi iz tog razdoblja anticipirali su i pogurnuli globalnu poetičku promjenu u filmu, od stilizirane, citatne postmoderne “Elemenata zločina” i “Europe” do “dogmaške” prljave sirovosti “Kraljevstva” i “Idiota”. U tom periodu Von Trier je doista stvarao svjetski film.
Romantičarski klišej
Svega je toga, međutim, u sljedećem stoljeću nestalo. Proteklu dekadu danski je filmski guru proveo ili proizvodeći nenadahnute i potpuno nepotrebne filmove kao “Šef svega ovoga” i “Antikrist”, ili hrvajući se s depresijom koja ga je nekoliko godina prikovala u kuću i učinila potpuno neaktivnim. A onda je - sukladno najgorem romantičarskom klišeju o umjetniku koji se hrani svojim jadom - Von Trier tu depresiju pretvorio u oruđe stvaranja. Depresiju je uzeo za temu i snimio “Melankoliju”, svoj nesumnjivo najvažniji i najbolji film u zadnjih deset godina.
Snimljen u romantičarskom ladanjskom dvorcu Tjolöholm u Švedskoj, “Melankolija” prati veliku, bogatašku buržoasku svadbu. Nevjesta Justine ( Kirsten Dunst) uspješna je mlada žena, naoko euforično vesela, ali zapravo teški depresivac. Mladoženja ( Alexander Skarsgard) manje-više je naočiti lutak. Svadbu pohode prijatelji, poslovni partneri, obiteljska svita, ali i Justinina obitelj: cinična, okrutna mater ( Charlotte Rampling), dobronamjerni otac ( John Hurt), te sestra Claire ( Charlotte Gainsbourg ), majka dvoje djece udana za tvrdoglavog pozitivista i optimista Johna ( Kiefer Sutherland).
Zagonetni planet
Zbog izljeva Justinine depresije, svadba se pretvori u nisku neugodnih, apsurdno komičnih skandala. Sutra ujutro nakon tog debakla, Justine ostaje sama u dvorcu sa sestrom, njezinim mužem i djecom. Istodobno, Zemlji se približava zagonetni planet Melankolija koji na nebeskom svodu raste i raste, približavajući se Zemlji. Gledatelj filma već zna da će Melankolija uništiti Zemlju, jer je to vidio u uvodnom prizoru. No, sami junaci nisu u to sigurni, a racionalni John uvjerava ih kako su znanstvenici ustvrdili da opasnosti nema. Ipak, suprotno najavama, Melankolija se nastavlja približavati zemlji.
Von Trierovi filmovi uvijek su počivali na napetosti između sirovog, nestiliziranog verizma te njegove sklonosti slikovitom, grandioznom, romantičarskom. U “Melankoliji” toga više nema: od prve minute ona je komad neobuzdanog stiliziranog neoromantizma, a već prvi uvodni prizor filma - smak svijeta praćen Wagnerovom uvertirom “Tristana i Izolde” - na samom je rubu, ako ne i preko ruba kiča. Međutim, ta patetična grandioznost kod Danca ima finu kontru u jetkoj, crnoj ironiji. Prvi dio filma sa svadbom bolan je, ali i apsurdno smiješan i doima se kao najbolji miks Glembajevih i Bunuela, Bergmana i Feydeaua.
Dvije sestre
Na polovici filma Von Trier bez puno dvoumljenja “pomete” sve suvišne likove i ostavlja dvije sestre da s pogledom uprtim u nebo iščekuju kraj. Brižna, trezvena Claire puca po šavovima, a depresivna Justine postaje čvrsti stoik. Kad si depresivac, kao da poantira Von Trier, nijedna loša vijest ne može biti gora od onoga što već jest.
Onima koji ne vole Von Triera vjerujem da će se i sada vlasi na tjemenu dizati od manipulativnosti i okrutnog sadizma “Melankolije”. No, oni koji vole Dančeve filmove, u “Melankoliji” mogu uživati u onom što je kod njega najbolje: smjesi mizantropskog humora i romantičarske pompe, inteligentne zloće i pubertetske razmetljivosti.