Obitelj će morati ili napustiti zemlju bez ičega, ili će ostati, ali prihvatiti posao na solarnim panelima...

Do veljače ove godine, za katalonsku redateljicu Claru Simon Pipo (1986) nisu znali ni upućeniji znalci europskog filma. To se promijenilo preko noći kad je mlada Katalonka za svoj drugi film "Alcarràs" dobila u Berlinu Zlatnog medvjeda. Dobila ga je – treba reći- zasluženo. "Alcarràs" je divan film koji zanimljivo spaja senzibilitet za ruralni svijet i prirodu, te političku angažiranost.

Taj film u ponedjeljak može vidjeti i zagrebačka publika. "Alcarràs" će, naime, biti prikazan u glavnom programu Zagreb Film Festivala.

Film Clare Simon naslov nosi po istoimenoj ruralnoj regiji, kraju poznatom po uzgajanju bresaka i marelica. Junaci Simovinog filma i sami su uzgajivači voća. Riječ je o težačkoj obitelji- starom ocu, dvojici sinova i sestri. Obitelj obrađuje zemlju koju je dobila nakon španjolskog građanskog rata: pradjed je obitelj lokalnog veleposjednika skrio i spasio da ih ne ubiju republikanci, a zauzvrat su mu oni dali voćnjak na uživanje. O davnom dogovoru, međutim, nema papira: temeljio se na zadanoj riječi.

Jedan od potomaka veleposjednika htio bi zemlju natrag jer kani podići solarnu elektranu. Obitelj ima neveseli izbor: ili će morati napustiti zemlju bez ičega, ili će moći ostati na njoj, ali prihvatiti posao na solarnim panelima i počupati voćnjak. Do tog časa, junaci su filma prava, skladna,južnjačka privržena obitelj. Ponuda ih raskoli. Brat i sestra smatraju da treba uzeti što se da, a otac i drugi brat- koji obrađuju zemlju- ne mogu zamisliti život bez voćnjaka. Za njih su brat i sestra izdajnici.

Raskol u obitelji izlaže se ponajprije iz perspektive treće generacije. Četvero unuka nerazdvojni su, po sav dan tumaraju poljima u razuzdanoj igri. Postupno- međutim- djeca uočavaju da se obitelj udaljava. Dvoje unuka su tinejdžeri: unuk koji mrzi školu i sebe vidi kao budućeg poljoprivrednika, te unuka koja je najinteigentnija i pronicljivo opaža trvenja u obitelji.

Redateljica taj narativni luk prepliće s ciklusima zemlje i ruralnog života. Pratimo berbu (koju najvećim dijelom nose na leđima afrički nadničari), te mjesne obrede i festivale, uključujući i pučku feštu na kojoj bi unuka trebala izvesti plesnu točku.

Sve to Clara Simon Pipo orkestrira s velikim redateljskim majstorstvom, dinamično i s osjećajem za lokalnu boju. Majstorski prati petnaestak likova, i to tako da imamo osjećaj da smo svakog od njih izvrsno upoznali. "Alcarràs" se doima kao da je netko pod istom kapom spojio "Drvo za klompe" i Kena Loacha.