Filmski dio hrvatske kulturne jeseni u Parizu najopsežnije je predstavljanje hrvatskog filma u inozemstvu u povijesti. Premda je nakon osamostaljenja hrvatski film imao niz manjih te dvije velike inozemne retrospektive (u Rotterdamu 1999. i njujorškom Lincoln centru 2007.), ni jedna se opsegom ne može mjeriti s pariškim predstavljanjem.
Francuz koji bi se odlučio upoznati sa svim što filmski program nudi morao bi u kinu praktički odsjediti tri mjeseca, a o hrvatskom bi filmu kad program završi znao gotovo sve.
Tri bloka
Filmski dio hrvatskog programa održavat će se u šest gradova, u samom Parizu u šest prostora, a sastojat će se od tri programska glavna bloka. Tijekom listopada, u centru Pompidou u osam će programskih termina biti prikazan hrvatski alternativni, kratkometražni i eksperimentalni film.
Selektor programa bio je kustos Johnathan Pouthier, a unutar programa bit će predstavljeni klasici amaterske scene od Oktavijana Miletića do osamdesetih. Jedan program bit će posvećen nekonvencionalnim dokumentarcima šezdesetih, jedan satiričnim filmovima Babaje i Kristla, jedan tzv. splitskoj školi dokumentarnog filma, a jedan suodnosu filma i performansa. Jedan autorski program posvećen je autoru u fokusu Ladislavu Galeti.
Tijekom studenoga u Sali Arlequin i Reflect Medicis bit će prikazan i pregled suvremenog hrvatskog filma koji je sačinio francuski kritičar Vincent Malausa, sastojat će se od devet dugometražnih naslova, a uz taj program bit će izdan i temat u okviru časopisa Cahiers du cinema.
Svojevrsni finale programa odvija se u prosincu, kad će u Francuskoj kinoteci biti prikazano 13 klasika hrvatskog dugometražnog filma, plus 42 naslova animacije tzv. Zagrebačke škole - kojoj su, ne smije se zaboraviti, ime i identitet definirali francuski kritičari. Animirana selekcija završava s osamdesetima.
Hommage Grliću
Dio programa retrospektive seli potom u Amiens, gdje će igrati na tamošnjem lokalnom festivalu, a poseban fokus bit će na opusu Vatroslava Mimice kojem će biti prikazana retrospektiva, a dobit će i festivalsku nagradu za životno djelo.
Osim ovih glavnih programskih blokova, filmska “invazija na Pariz” sadrži i niz manjih programa.
Tako će u listopadu na festivalu animacije biti prikazan pregled nove animirane produkcije (deset naslova), u javnoj biblioteci igrat će retrospektiva Joška Marušića, na festivalu studentskog filma u Poitiersu bit će prikazan izbor hrvatskih studentskih filmova te hommage Rajku Grliću, a eksperimentalci Ana Hušman i Vladislav Knežević bit će predstavljeni na festivalu u mjestu Cerbere-Portbou.
Koliko je program opsežan svjedoči i to da samo jedan segment - onaj “alternativni” u Pompidouu - uključuje 60 naslova! Kako su završnu riječ u programu imali francuski kustosi i kritičari, zanimljivo je analizirati kako baština hrvatskog filma izgleda iz njihova kuta, neopterećena našim lokalnim kanonizacijama i čitanjima.
Kad su po srijedi dugometražni klasici, iznenađenje je tek to što pariški izbor malo odudara od onog što bi odabrao prosječni hrvatski stručnjak. Bitni klasici su tu (“Rondo”, “Lisice”, “H 8”, “Ne okreći se sine”…), nema tek Belanovog “Koncerta” i “Žive istine”, kao ni filmova Antuna Vrdoljaka. Nekim režiserima selektor je odabrao manje očekivan film. Tako Babaji ne igra “Breza” nego “Izgubljeni zavičaj” (što bi bio i moj izbor!), a Goliku ne igra “Tko pjeva zlo ne misli” nego zaboravljeni rani rad, “Djevojka i hrast”. Nekima će iznenađenje biti izbor jedinog filma Ante Peterlića “Slučajni život”, no valja imati na umu da je taj film iz 1969. svojedobno imao dobar odjek u Francuskoj.
Znaju nas po animaciji
Nešto više iznenađenje donosi izbor suvremenih naslova Vincenta Malause. U programu, naime, nema nekih filmova koje na hrvatskim kritičarskim listama prolaze jako dobro (“Tu”, “Armin”, “Ta divna splitska noć”, “Buick Riviera”, “Što je Iva snimila…”), ali su tu zato neki filmovi koje je domaća kritika primila ledeno, poput Matanićeva “Ćaće”. Program otpočinje projekcijom “Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića, a film koji otvara program u dvorani Medicis je “Nebo sateliti” Lukasa Nole.
Pariški program pokazuje da je predodžba o hrvatskom filmu u Francuskoj još uvijek ponajprije vezana uz animaciju. Ipak, donosi napretek i ostalog te pruža priliku da neke domaće autore (ponajprije Mimicu) izvedemo iz “rezervata” male i nepoznate kulture.