Ništa od najavljivane revolucije na Oscarima. Streaming kompanije će morati još malo pričekati da nametnu svoj koncept gledanja nominiranih filmova u kućnom kinu (kakogod to primamljivo zvučalo), pa je favorizirana “Roma” Alfonsa Cuaróna u produkciji Netflixa ostala bez glavne nagrade, ali se utješila Oscarima za režiju, kameru i najbolji strani film (prvi put u povijesti jedan je filmaš osvojio nagradu kako za režiju tako i za kameru).
“Zelena knjiga” je prošla kroz Scilu i Haribdu, najprije je nisu nominirali za režiju, zatim je obitelj pokojnog Dona Shirleyja protestirala da priča filma ne odgovara stvarnosti, afroamerički pijanist i njegov vozač nikad nisu bili prijatelji, a povrh svega redatelja Petera Farrellyja optužili su da je prije dva desetljeća obožavao svojoj ekipi pokazivati penis. Priznao je da je to istina, bio je mlad i lud (ništa čudno od tipa koji je s bratom Bobbyjem potpisao bezobrazne komedije “Glup i gluplji” i “Svi su ludi za Mary”), ali on se ispričao i ustvrdio da to danas nikad ne bi napravio: ako je netko zbog toga imao “duševnih boli”, on je spreman na kompenzaciju. Srećom, “Zelena knjiga” se pokazala kao jedini film po mjeri Oscara, sentimentalna je i politički korektna, nenametljivo je režirana i odlično glumljena, a sve završava za Božić kako i spada.
Jednostavna je i svima prihvatljiva (pa čak i gay populaciji, jer Don Shirley ima takve sklonosti), ukratko film za dobra stara i nova vremena. Jedino se Spike Lee žalio: “Kad netko ima vozača i to je glavna stvar u filmu, ja uvijek gubim”. “Vozeći gospođicu Daisy” pobijedio je u godini u kojoj se natjecao i njegov “Učini pravu stvar” (istina, ne u istim kategorijama), a ove godine je “Zelena knjiga” deklasirala njegovog “Crnog člana Ku klux klana”.
Na žalost, organizatori Oscara nisu slijedili taj mig glasača.
Odlučili su se za bezglavu priredbu u kojoj su se preostali članovi grupe Queen s novim pojačanjima (pjevač Adam Lambert) pobrinuli za bučni uvod, nakon kojeg su se pojavile komičarke Tina Fey, Amy Poehler (njih dvije nekad su vodile Zlatne globuse) i Maya Rudolph, zafrkavale se da one nisu voditeljice (što i nisu bile), nakon čega je počelo redanje prezentera - vrlo znakovito - različitih rasa: bilo je tu Afroamerikanaca, Azijata, Arapa, Španjolaca i tko zna koga ne. To je bilo u redu, baš u skladu sa zahtjevima da ne dominiraju bijelci, no izvjestan je problem što ste polovicu njih jedva prepoznali, kao da se zaboravilo na “star sistem”, koji je uvijek bio glavni kriterij da izađete na pozornicu i nekome predate nagradu.
Tu i tamo netko bi izveo dobar štos. Javier Bardem najavljivao je nominacije za najbolji strani film na španjolskom, očito je bio siguran da će “Roma” donijeti Meksiku prvog Oscara, a i to je nonsens: Luis Buñuel u toj je zemlji snimio neka od svojih remek-djela - “Zaboravljeni”, “On”, “Zločin Archibalda Cruza”, “Nazarin”, “Anđeo uništenja” - a za nijedan nije nominiran, nego za filmove koje je kasnije realizirao u Francuskoj (“Diskretni šarm buržoazije” čak je pobijedio u toj kategoriji). Urnebesna je bila i pojava Mikea Myersa i Dane Carveyja, koji su svojedobno dali novu svježinu pjesmi “Bohemian Rhapsody” u svom hitu “Wayneov svijet”, dok je od pjevačkih nastupa superioran bio duet Lady Gage i Bradleyja Coopera: pjesma “Shallow” zasluženo je nagrađena Oscarom.
Prigodni govori pobjednika bili su uistinu prigodni, s iznimkom Spikea Leeja (nagrada za najbolji adaptirani scenarij), koji je izveo pravi show tijekom politički nabijenog monologa i zabranio organizatorima da ga cenzuriraju. Kad je vidio da je pobijedila “Zelena knjiga”, iznervirano je napustio dvoranu. U rubrici “In Memoriam” opet su propustili spomenuti značajne umjetnike, na primjer Sondru Locke i R. Lee Ermeyja, sadističkog narednika iz Kubrickovog “Full Metal Jacket”, no na takve propuste već smo navikli.
Među izvjesne atrakcije može se uvrstiti pokazivanje budućeg Akademijinog muzeja filma u Los Angelesu koji je tek u izgradnji, kao i šok koji je uslijedio nakon što je Olivia Colman iz “Miljenice” proglašena dobitnicom Oscara. Tu zapravo nije smjelo biti dvojbi, Glenn Close je slovila kao favoritkinja jer ju je podržavao ženski pokret, no film “Supruga” u kojem je igrala bio je slab, trebali su je nagraditi prije tri desetljeća, kada je bila nominirana za “Fatalnu privlačnost”.
Kladio bih se da će ovogodišnji prijenos imati još manje gledatelja nego onaj lanjski: koga zanima dijeljenje nagrada slabo poznatim filmovima od kojih je samo jedan bio mega hit (“Black Panther”). Američka akademija sasvim dobro zarađuje na tom showu i morala bi se pobrinuti da ga modernizira i privuče mlađu publiku, no s ovom priredbom napravila je drastičan korak unatrag.