Kad je veliki srpski redatelj Živojin Pavlović prije početka snimanja filma “Kad budem mrtav i beo” upitao svog glavnog glumca zna li pjevati, on je odgovorio: “Naravno”.
Ispostavilo se da nema pojma, a to je Pavloviću savršeno odgovaralo budući da njegov junak Džimi Barka uopće nema realnu predodžbu o sebi: dok pjeva za vojnike, to još može proći, jer svi oko njega ionako plješću i urlaju, no kad se nađe u Beogradu na natjecanju mladih pjevača, shvaća da nema što tražiti u tom okruženju.
Džimi Barka kultna je Nikolićeva uloga, koja je s vremenom dobivala na slojevitosti i značenju. To kako se on bez pretjeranih emocija snalazi i u nemogućim situacijama pretvorilo ga je u prototipa junaka u razdoblju socijalizma u kojem više nema ni iluzija niti ideala. A pritom to nije nesimpatičan tip, ne podvaljuje, dobar je s onima koji su prema njemu dobri te mlati one koji to i zaslužuju. Amerikanci bi rekli “street smart guy” i to je uistinu i bio.
Zlatne arene
Nije mu to bio debitantski nastup, već je prije toga igrao epizodu u “Pravom stanju stvari” iz 1964., tada se još potpisivao pravim imenom Dragoslav pod kojim je sa samo 17 godina upisao studij glume na beogradskoj akademiji, diplomirao je nakon podužeg apsolventskog staža, ali to nije bilo ni bitno kad su već svi pričali kako je iznimno talentiran, a te su glasine stigle i do Pavlovića. “Kad budem mrtav i beo” bio je pravi početak jedne sjajne karijere, film je dobio Zlatnu arenu u Puli, a Nikoliću su dali diplomu (također i za vrlo popularni film Fadila Hadžića “Tri sata za ljubav” koji je snimio u međuvremenu).
Iz filma 'Kad budem mrtav i beo'
Nagrada ga baš nije impresionirala, ali su se zato redatelji počeli otimati za momka koji je utjelovljavao sve ono protiv čega su galamili političari. Sličan je lik igrao i u “Bubama u glavi”, mladog beogradskog šminkera koji je krajnje nekooperativan u sanatoriju u kojem se oporavlja (još nitko od doktora ne zna da je on žrtva homoseksualnog silovanja), prezire sve oko sebe i izvrgava ruglu društvene vrijednosti.
No to je bio tek uvod za krajnje subverzivni nastup u prvijencu Jovana Jovanovića “Mlad i zdrav kao ruža”, u kojem igra nihilista koji se vozi Beogradom i zijeva dok sluša Titov govor u povodu dodjele Štafete mladosti. U završnici se sa grupom istomišljenika sukobio s policijom i s krova hotela Jugoslavija pucalo se iz šmajsera i pištolja.
Na kraju je rekao svoju proročansku rečenicu “Ja sam vaša budućnost” i zbilja je bilo tako jer su u tranzicijskom razdoblju samo takvi tipovi preživljavali.
‘Obraz uz obraz’
Film je, dakako, bunkeriran nakon svoje pulske premijere i prvi put javno prikazan na FEST-u 2005.
Za Nikolića su tada svi znali, ali mu filmovi (izuzev “Tri sata za ljubav”) nisu bili osobito komercijalni. Sve se to promijenilo kada je sa svojom tri godine starijom suprugom Milenom Dravić počeo nastupati u izvrsnom showu Televizije Beograd “Obraz uz obraz” (prve epizode snimljene su 1973.), a nedugo zatim u seriji “Otpisani”. Igrao je beogradskog ilegalca Prleta koji sa svojim prijateljima ubija Nijemce gdje god stigne, sve to naravno nije imalo veze s povijesnom istinom, Beograd je bio jedan od najmirnijih gradova u Nedićevoj Srbiji, ali publici se fućkalo, voljela je akciju i fakine koji ne dociraju nego se tuku kako spada.
Dragan Nikolić i Milena Dravić u emisiji 'Obraz uz obraz'
Sjajan komičar
Osnažen novom popularnošću, čak je i nekadašnje antijunake počeo tumačiti na drugačiji način. U odličnom filmu Gorana Markovića “Nacionalna klasa do 785 ccm” igrao je Branu “Floyda” kojem nije teško prevariti već trudnu zaručnicu, namještati zdravstvene testove kako bi izbjegao vojsku i zafrkavati susjeda kojem je upravo oštetio auto: za njega su vrijedili posebni zakoni, a gledateljima se to itekako sviđalo jer je film u jugoslavenskim kinima imao – po nekim procjenama – između 600 i 700 tisuća posjetitelja.
Nije to bilo jedino što je znao, pokazao se kao sjajan komičar u velikom hitu Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”, ali i vrlo uvjerljiv kao zavodnik u također iznimno gledanom filmu Vatroslava Mimice “Banović Strahinja”: dobio je Zlatnu arenu za ulogu Turčina Alije koji otetu srpsku plemkinju ne osvaja silom nego šarmom. Veliki uspjeh bila je i komedija “Balkan ekspres” u kojoj je s prevaranatima kakav je bio i sam izigravao glazbenu trupu u prvim danima okupacije Srbije i krao i podvaljivao gdje god je stigao, na oduševljenje široke publike.
Nikolić u filmu 'Banović Strahinja'
Kazališne uloge
Bio je i vrlo cijenjen kazališni glumac, uglavnom je nastupao u Ateljeu 212, igrao je i na pariškim pozornicama, a poprilično ga je razočarala sudbina spektakla od koga je puno očekivao, “Seoba” Aleksandra Petrovića po romanima Miloša Crnjanskog. Prvi dio je kako tako dovršen, no drugi – u kojem je imao glavnu ulogu – ostao je u gruboj montaži, budući da je redatelj bio duboko potresen smrću hendikepiranog sina.
Već dugo je bio bolestan, u listopadu 2014. primljen je u bolnicu zbog problema s probavnim traktom, a naredne veljače je operiran. Otad je još tri puta bio u bolnici u posljednjih osam mjeseci, a zadnja upala pluća bila je kobna. Umro je jučer ujutro u 74. godini.
Pet filmova po kojima ćemo ga pamtiti
Na početku karijere u ‘Kad budem mrtav i beo’
U prvijencu Jovana Jovanovića ‘Mlad i zdrav kao ruža’
U filmu ‘Nacionalna klasa’ igrao je Branu ‘Floyda’
Za Turčina Aliju u filmu Vatroslava Mimice ‘Banović Strahinja’ dobio je Zlatnu arenu
U hitu Slobodana Šijana ‘Ko to tamo peva’