U srijedu se u zagrebačkom Novinarskom domu teško nalazila stolica. Nije bila baš takva gužva kao kada se prije dvije godine predstavljao Nacionalni program Hrvatskog audiovizualnog centra, ali se u ovom poluvremenu (kako drukčije nazvati taj PR za najvažniju hrvatsku filmsku kuću) ipak okupilo jako puno ljudi. Bili su tu redatelji veterani poput Veljka Bulajića i Bogdana Žižića, producenti sada već srednje generacije, od Damira Terešaka, Borisa Matića do Ankice Jurić Tilić, a i mnoštvo mladih filmaša koji su se ponadali da će šef HAVC-a Hrvoje Hribar ovom prigodom obznaniti da se upravo raspisuje dugoiščekivani natječaj za nove filmske projekte. “Nema šanse”, rekoh im, iako će Hribar i njegova ekipa ipak morati to napraviti do isteka kalendarske godine.
Nijedno pitanje
Priredba je bila solidno pripremljena i režirana, govornici su egzaktno nizali teze i podatke, a Hribar je u finalu ustvrdio da je HAVC u samo dvije godine pod njegovim šefovanjem ostvario četiri od pet ciljeva Nacionalnog programa. Svi su na kraju zapljeskali i nitko od prisutnih nije postavio nijedno pitanje, čak ni oko nedavnih kontroverzi oko raspada Upravnog odbora HAVC-a i ne baš propisne prenamjene sredstava za pojedine filmske projekte. Zašto i bi? HAVC je ionako nedavno raspisao natječaj za novi Upravni odbor, koji će vjerojatno biti sastavljen od članova bez izrazitog HDZ-ovskog pedigrea, a istraga o prenamjeni sredstava vjerojatno će završiti u slijepoj ulici, jer policija valjda ima i važnijeg posla nego da se bavi seljenjem nekoliko stotina tisuća kuna s jedne na drugu krajnje legitimnu instancu, kada se uokolo pokrade i na stotine milijuna.
Ipak, mislim da je prerano likovati nakon samo dvije godine. Znam to iz vlastitog iskustva, jer sam u tom razdoblju bio u HAVC-ovoj komisiji za komplementarne djelatnosti. Rekao bih da smo tek ispravili najočitije dotadašnje propuste, zatim, kako bi rekli nekadašnji partijci - trasirali smjernice, no ozbiljniji rezultati pokazat će se tek za pet-šest godina. Neosporno, donošenje Zakona o audiovizualnim medijima velika je stvar, iako teško da bi se to obavilo da nije bilo zalaganja pokojnog Alberta Kapovića, prvog šefa HAVC-a. Nakon natezanja s televizijama (što je Hribarova zasluga) ukupni budžet HAVC-a povećan je na 8-9 milijuna eura, no država i dalje daje smiješno malo za cjelokupnu filmsku djelatnost od koje živi preko tri tisuće ljudi: što je 36 milijuna kuna u odnosu na 100 milijuna koliko ih godišnje dobije zagrebački HNK!
Popriličan je trud uložen u to da se strane filmske produkcije opet vrate u Hrvatsku, no i tu smo tek na početku: serija “Igra prijestolja” i film “Diana” s Naomi Watts samo su prve laste, u tom pogledu još se ne možemo mjeriti sa Srbima, Bugarima i Rumunjima koji nemaju samo atraktivne lokacije, nego nude usluge studija i obavljaju vrlo sofisticiranu postprodukciju.
Nema zbora, filmska je produkcija porasla i HAVC je sada suvislije prati, počevši od potpore za scenarije i razvijanje projekata pa do financiranja same realizacije.
Švercanje na dnu
Ipak, sustav financiranja cjelovečernjih igranih filmova jako je trom i zasniva se na prastarom konceptu iz druge polovice šezdesetih: raspiše se natječaj, pristigne 50-ak projekata i komisija odabere njih pet-šest-sedam. Problem je što obično jedino oni s vrha top liste zadovoljavaju, dok se oni s njezinog dna švercaju. Potonje bi trebalo vratiti na doradu i umjesto njih raspisivati pozivne ili tematske natječaje, a smisliti i rješenje za sve veći broj nezavisnih filmova koji nastaju mimo HAVC-a, zahvaljujući producentima koji žele riskirati ili filmašima koji rade zabadava.
U Novinarskom domu bilo je dosta zadovoljstva zbog povećane gledanosti hrvatskog filma, no bolje bi bilo da nije. “Koko i duhovi” prvi je HAVC-ov hit nakon dugo vremena (80 tisuća gledatelja), a srpska komedija “Parada” (168 tisuća) samo je uzgredni doprinos, jer je HAVC u tom filmu manjinski koproducent. HAVC se nije ponio kako treba kada nije javno protestirao zbog toga što je najveći hrvatski prikazivač CineStar odbio staviti na program svojih multipleksa film “Larin izbor: Izgubljeni princ”. Smatrao je - nije to naš film, u njega nismo uložili ni kune, pa se u to nećemo ni petljati.
I sam Hribar priznaje da je njegova ekipa jako malo napravila na zaštiti hrvatskog filma od distributera i prikazivača, međutim, vrijeme je da se konačno prihvati tog posla. Prikazivači bi morali drhtati od straha ukoliko ne pruže hrvatskom filmu optimalne uvjete, a ispada da je obrnuto. CineStar na svoj web portal stavlja slogan “Ponosni na domaći film”, no domaći filmaši štošta bi vam mogli pričati o tome kako izgledaju pregovori s njegovim šefovima i kako se svode završni računi, dakako, uvijek na štetu autora.
Slaba gledanost
Bez obzira na “Koka i duhove”, “Larin izbor” i činjenicu je li “Parada” uopće hrvatski film, gledanost domaćeg filma i dalje nije bogzna kakva. Eto, “Halimin put” Arsena Antona Ostojića je u prvom vikendu prikazivanja skupio skromnih 1202 gledatelja, a u susjednoj Sloveniji njihov novi film “Šanghaj” nakon tri vikenda ima već skoro 30 tisuća. Tamo se njihov introvertni art film “Otac” mogao pohvaliti sa šest tisuća gledatelja, a bit će zanimljivo ustanoviti koliko će skupiti pulski pobjednik “Pismo ćaći” kada narednog tjedna krene u kina. Zapravo, pulski festival najveći je promotor hrvatskog filma, jer ga tamo po naslovu vidi bar 4-5 tisuća gledatelja, pa bi trebalo razmišljati o rješenju da se odmah nakon Pule krene u reviju po većim gradovima: čemu se gurati u kina kad tamo prolaze jedino “Koko i duhovi” i “Larin izbor”.
Producentica i redateljica Dana Budisavljević ustvrdila je u Novinarskom domu da je opće poznato kako HAVC puno bolje funkcionira od sličnih institucija ne samo u regiji, nego i u zemljama kao što je Mađarska. Nema zbora, ionako i ona ističe da je Danskom i Austrijskom filmskom institutu trebalo desetljeće-dva da zasluže današnji ugled. Tako je i u nas: još je rano za slavlje, strpimo se do neke kasnije prigode.