Samo tjedan dana nakon uspjeha Rajka Grlića na festivalu u Montrealu, hrvatski film još jednom utire put uspjeha u Kanadi. U subotu je u kratkometražnoj konkurenciji festivala u Torontu prikazan kratki film “Po čovika” koji je, prema kratkoj priči Maje Hrgović, snimila redateljica Kristina Kumrić.
Junakinja je Mia (Janja Avdagić), 10-godišnja djevojčica u dalmatinskom zaleđu. Naizgled, pratimo sasvim običan dan sasvim obične curice: djevojčice uz kasetofon uvježbavaju plesnu točku, svađaju se s muškićima, igraju s mrtvom guštericom. Ali, Miju nešto muči, a ubrzo uviđamo i što. Majka (Marija Redžepović) Janju i njenu sestru (Leonarda Živković) zove kući da dočekaju oca (Franjo Dijak) koji je stigao s razmjene zarobljenika.
Prestrašena djevojčica
Očekivalo bi se da kućom vlada ushit, no Mia je prestrašena. Čula je da u logoru muče ljude i “spajaju ji na struju ki Betmena”. Njena strahovanja se dijelom i obistine. Otac izgleda izobličeno. Stigao je mršav, “po čovika”, ne jede, ne govori, reagira plaho na svaki jači zvuk.
Riječ je o atmosferski efektnom, vješto režiranom filmu koji ima dosta sličnosti s “Piknikom” Jure Pavlovića i “Zviri” Miroslava Sikavice. U sva tri filma priča se izlaže kroz dječje oči, dinamičnom kamerom i s puno uskih planova koji ostavljaju impresionistički dojam i više sugeriraju nego što otkrivaju. Taj “dardenovski” stil Kumrić provodi dinamično i vrlo vješto, a pri tom joj je od pomoći mala glumica Janja Avdagić koja je istodobno slatkica, ali i isijava nekim prijekim autoritetom.
Zanimljiv natječaj
Kristina Kumrić (1975) skrenula je na sebe pažnju 2008. kad je kao studentica snimila “Welcome to Igrane”, koji je dobio više nagrada. “Po čovika” je njen prvi igrani film. Zanimljivost je i to da je nastao kao plod natječaja za film s braniteljskom tematikom koji su kreirali HAVC i Ministarstvo branitelja u vrijeme kad je ministar bio Fred Matić. Natječaj s kojim su se ljudi izrugivali kao s “fondom za tekovine revolucije” tako je - na opće iznenađenje - urodio filmom koji igra na A festivalu.