Kao predsjednik žirija glavnog programa ZFF-a, u Zagrebu je prošli tjedan boravio njemački redatelj Andreas Dresen. Rođen 1963. u Geri (DDR), Dresen je jedan od vodećih njemačkih filmaša srednje generacije, čiji su filmovi poput “Pečenjarnice” (Halbe Treppe, 2002.) ili “Oblaka 9” (Volke 9, 2009.) dobili niz priznanja i nagrada. Dolazak u Zagreb bio je povod za razgovor s Dresenom.
Vaš redateljski početak vrlo je zanimljiv: završili ste filmsku školu u zadnjim danima DDR-a, a počeli snimati odmah nakon ujedinjenja?
- Da, i taj tajming je za mene bio jako sretan. Odmah nakon pada Zida zapadnonjemački producenti počeli su tražiti talente iz DDR-a jer su istočnonjemačke filmske škole imale visok ugled, a trebali su im mladi ljudi s drukčijim iskustvom. Istodobno, oni su bili potpuno nezainteresirani za afirmirane istočnonjemačke režisere, čak i one izvrsne, čak i one koji su bili u najboljim godina, oko 40-50. Mnogi od njih su profesionalno posve propali, nikad nisu dobili priliku u novoj kinematografiji.
Hrvatska publika ne poznaje vaše rane filmove, možete nam nešto reći o njima? U to doba svi su istočnoeuropski filmovi pomalo izgledali kao reklame, zgrabili su šareni hedonistički vizualni kod kapitalizma. Jesu li i vaši bili takvi?
- Pa, nisu bili takvi, ali nisu ni nalikovali mojim kasnijim filmovima, kao “Noćne prikaze” ili “Pečenjarnica”. Raditi prvi film uvijek je uzbuđenje, bojite se rizika, pa su i ti moji prvi filmovi bili puni straha, dobro sklopljeni, ali s manjkom hrabrosti. Ovdje na festivalu gledam filmove mladih filmaša kojima je to prvi ili drugi film i mogu samo reći da ja ne bih bio kadar kao početnik raditi tako zrele filmove kakve oni danas rade.
Probili ste se s “Pečenjarnicom” koja je film improviziranih dijaloga, s kamerom iz ruke, jako “low tech”. Gotovo istodobno nastaje rumunjski novi val, a nešto ranije danska Dogma. Jeste li bili svjesni konteksta?
- Očito je nešto bilo u zraku. Sjećam se da sam upravo montirao “Noćne prikaze” kad se moj producent vratio iz Cannesa s manifestom Dogme i da smo obojica rekli “pa to je točno ono što mi radimo”. S tim da se meni kod Dogme nije sviđalo previše pravila, moj je cilj bio osloboditi režiju pravila. Veliku nam je slobodu svima tih godina dala digitalna kamera - snimanje je postalo jeftino, mogli ste puno improvizirati.
”Pečenjarnica” je i film o životu Istočne Njemačke. Što kao bivši građanin DDR-a mislite o popularnim “istočnim” hitovima kao što su “Goodbye, Lenin” ili “Život drugih”?
- Ovisi o kojem od ta dva govorimo. “Goodbye Lenin” je zabavan film, to je komedija, a u komediji dopuštate neki stupanj nerealističnosti, i to je film koji poštujem. “Život drugih” pretendira da bude prikaz života u DDR-u, ali kao film je potpuno nerealan, to je holivudska bajka. Taj film je dobro napravljen, ali bez ikakve veze sa stvarnošću. Kad sam vidio film, bio sam jako ljut, činilo mi se kao da je došao netko sa Zapada i kolonizirao moju povijest. S druge strane, nisam se smio žaliti jer smo u tom periodu i ja i drugi istočnonjemački filmaši izbjegavali teme vezane uz DDR.
Zašto?
- Pa, u 90-ima sam napravio tri filma o tome i htio sam izbjeći da me se tako brendira. Morate imati na umu da sam u Njemačkoj i danas ja “istočnonjemački filmaš”. U Njemačkoj ne postoje zapadnonjemački režiseri, postoje njemački i istočnonjemački filmaši, nas se tretira kao čudnu manjinu. Ja s tim nemam problema, ponosan sam što sam Istočni Nijemac, ali mi je to koji put smiješno. S druge strane, filmovi koji imaju temu vezanu za DDR jako su se loše gledali, odnosno za njih je postojao interes samo na istoku. Tako sam od njih zadugo bio odustao, no onda sam shvatio da ako se mi ne bavimo našom poviješću, bavit će se drugi.
I tada ste napravili “Dok smo sanjali” po romanu Clemensa Meyera?
- Da, ali to nije ispalo sretno. Kako smo morali rekreirati Dresden 90-ih, film je nužno bio skup, a s obzirom na to da je bio dosta mračan, nasilan i govorio o ružnim stvarima, nitko ga nije htio gledati.
Vaš najrizičniji film svakako je “Oblak 9” u kojem eksplicitno prikazujete seksualnost starijih osoba?
- Da - ali začudo, to mi je i najveći hit, film je neočekivano bio jako gledan. Odlučio sam snimiti taj film nakon što sam vidio jednu španjolsku melodramu o zaljubljivanju staraca koja je bila sva kičasta, sentimentalna i nerealistična. Pomislio sam - pa valjda i ti ljudi imaju seksualnost. Film smo pripremili u tri mjeseca, glumcima smo odmah rekli da želimo otvoreni prikaz seksualnosti. Kad se film pojavio, mediji su ga jako podržali, bio je podatna tema za žutu štampu, a ozbiljni tisak mogao ga je uzeti kao povod za sociologiziranje. Velik dio publike su - zanimljivo - činili upravo stariji gledatelji. Nekoliko tjedana nakon premijere dobio sam mail od jednog vlasnika web-stranice koja služi za spajanje preljubnika. Pisao mi je da je nakon što se film počeo prikazivati strahovito narastao broj starijih ljudi koji su se počeli učlanjivati i pristupati stranici. Očito je film potaknuo društvenu promjenu, da seksualnost starih više nije bila tabu.
Što sada radite?
- Upravo sam završio film koji mi je veliki iskorak u karijeri, jer je riječ o visokobudžetnoj omladinskoj fantastici. Film se zove “Timm Thaler - kradljivac osmijeha”, a nastao je po romanu pisca Jamesa Krüssa iz 50-ih. Riječ je o antikapitalističkoj bajci ambijentiranoj u 20-e godine.
Dojmovi o Zagrebu i festivalu?
- Presretan sam što u kinima vidim toliko mladih ljudi. U Njemačkoj u art-kina ide uglavnom srednja i starija generacija. Možda je tomu razlog i to što ovaj festival prikazuje filmove novih i mladih autora. Osjeća se da oko festivala vlada neko uzbuđenje, što je predivno.