Prije deset dana, na samom otvaranju Zagreb film festivala, Ivanu Maloči uručena je nagrada “Albert Kapović”, nazvana po osnivaču Hrvatskog audiovizualnog centra koji je iznenadno umro nakon što je ta institucija tek profunkcionirala.
Nagradu je dodijelila Hrvatska udruga filmskih producenata, 54-godišnji Maloča njezin je član, ali se struka složila da se ove godine upravo on najviše izdvojio svojim radom. Nije im bilo teško da to zaključe. “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića u produkciji Maločinog Inter filma u hrvatskim kinima ima već više od 30 tisuća gledatelja, iako bi u ekipi filma bili prezadovoljni i polovicom tog iznosa, ipak je to samo komorna drama čiji su glavni adut netipični likovi, u Srbiji je to postao najgledaniji hrvatski film u ovom mileniju, skupio je preko 10 tisuća gledatelja, a neposredno prije distribucije dobio je Grand prix na uglednom festivalu u Montrealu.
To naravno nije sve. Maloča ima čak dva kandidata u natjecanju za Oscara za najbolji strani film, Hrvatsku zastupa “S one strane” Zrinka Ogreste koji je on producirao, a Srbiju “Dnevnik mašinovođe” Miloša Radovića, u kojem je Inter film manjinski producent. Prvi je to slučaj u regiji da se jedna produkcijska kuća natječe s dva ostvarenja. Nadalje, na HRT-u mu se upravo emitiraju dvije serije, prva je igrana, to je vrlo popularna druga sezona “Crno-bijelog svijeta”, a druga dokumentarna, “CSI Hrvatska” napravljena u suradnji s MUP-om, kronika najdramatičnijih slučajeva iz anala hrvatske policije.
Radni naslov “Država”
Maloču s razlogom nazivaju kreativnim producentom, on ne preuzima pasivno projekte domaćih filmaša nego aktivno sudjeluje u njihovu razvoju i realizaciji, to je novina u hrvatskoj kinematografiji koja je u razdoblju socijalizma posve drukčije funkcionirala. Ljudi koji su na špicama bili potpisani kao producenti često ne bi ni pročitali scenarij, znali bi tek nešto o budžetu projekta i nastojali da ga se ne prekorači, producentsku funkciju obavljali bi redatelj i direktor njegove ekipe.
Među njima se izdvajao jedino Kruno Heidler koji je od 1967. do 1973. udario temelje modernog hrvatskog filma, ali je njegov FAS (Filmski autorski studio) prebrzo morao u stečaj. Od kraja 90-ih pravila se mijenjaju, nekad velika poduzeća poput Jadran filma, Croatia filma i Zagreb filma jedva da se bave dugim igranim filmom, a umjesto njih niču male radionice na kojima danas počiva suvremena hrvatska kinematografija. Uz Maločin Inter film najviše se izdvajaju Kinorama Ankice Jurić Tilić, Propeler film Borisa T. Matića, Maxima film Damira Terešaka, Alka film Joze Patljaka i njih još nekolicina.
Inter film dosad je realizirao tridesetak dugih i bezbroj kratkih filmova te nekoliko uspješnih televizijskih produkcija, od kojih su “Bitange i princeze” imale čak pet sezona. Maloča se različito odnosi prema filmu i televiziji. U filmu redatelj je taj koji bira glumce, ali producent itekako pazi na razvoj scenarija, bez obzira na reputaciju autora. Tako Mate Matišić i Vinko Brešan upravo rade na scenariju projekta s radnim naslovom “Država”, no svaku od verzija obavezno pošalju Maloči, koji crvenim flomasterom unosi svoje primjedbe. Ni Matišić niti Brešan nisu pretjerano sujetni i mnoge od njih usvajaju: scenarij se dorađuje dok sva trojica nisu s njime potpuno zadovoljni.
Kad je televizija u pitanju Maloča puno aktivnije sudjeluje u odabiru glumaca, a često i u profiliranju ideje. “Crno-bijeli svijet” nastao je dobrim dijelom njegovom inicijativom, htio je seriju koja bi se odigravala u prošlosti, ali ne suviše dalekoj, jer bi to bilo preskupo, da bi se naposljetku iskristaliziralo da bi to moglo biti razdoblje početka osamdesetih, procvata novog vala. Ispalo je da ni to nije baš jednostavno, jer bi u kadar stalno upadalo nešto što tih godina nije postojalo. Isprazniti scenu bilo je jednako komplicirano kao i iznova je napraviti. Zato su zakupili kamion marke TAM i stalno ga imali u pripremi kad je trebalo prikriti neželjeni objekt. Grafiti su im bili noćna mora, nisu ih mogli samo tako ukloniti, pogotovo ne na zgradama koje su bile pod spomeničkom zaštitom, a neke tvrtke skupo su naplaćivale uslugu da im se samo na kratko vrijeme skine naziv firme. Prva sezona bila je puno skuplja od druge jer se djelomično snimala u Beogradu, tako da su na drugoj uštedjeli bar 15 posto radnih dana. Kako su dobili Anicu Dobru? Lako, sviđao joj se scenarij, ali je samo molila da joj jave unaprijed termine snimanja, jer je rasprodana angažmanima po Srbiji i Njemačkoj.
Pet zaposlenika
Kakva su mu očekivanja u natjecanju za Oscara. Ne baš osobita, jer nijedan njegov kandidat nema američkog distributera, a 50-60 tisuća dolara koliko ima na raspolaganju za marketing i sve ostalo u Americi je gotovo smiješna svota. Žao mu je što hrvatska komisija koja određuje kandidate za Oscara svojedobno nije predložila “Svećenikovu djecu”, film koji je odlično prošao u svijetu, a imao je i američkog distributera. “S one strane” i “Dnevnik mašinovođe” imaju dobre recenzije u svjetskim medijima, ali to nije dovoljno: ipak, utjeha je da su oba filma po prognozama u gornjoj polovici od ukupno 85 koliko ih je u konkurenciji. Mogu li se probiti bar na proširenu listu od 9 naslova od kojih se kasnije bira pet nominiranih? To je za njega poput lota.
Inter film ima samo pet zaposlenih, idealno bi bilo da ih ima deset, ali kako uskladiti razdoblja kad je više, a kad manje posla. Nema druge nego da se prione žešće u radno aktivnim mjesecima. Nedavno su na natječaje HRT-a predali 22 projekta: po njegovu sudu, to je zasigurno rekordna brojka, većina kolega predala ih je najviše pet, a vjerojatno i manje.
Trenutačno priprema dva dokumentarca, jedan je o Budimiru Lončaru, zadnjem ministru vanjskih poslova u SFRJ prije raspada države, kasnije vrlo prisutnom na hrvatskoj političkoj sceni. Film će biti zanimljiv i stoga što će u njemu po svoj prilici nastupiti i Henry Kissinger, Mihail Gorbačov i Milan Kučan te govoriti o hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Naslov mu je “Svjedok”. Drugi je o Antunu Vrdoljaku, nastajat će tijekom snimanja njegova filma o generalu Anti Gotovini, a režirat će ga Suzana Hetrich, koja je već napravila vrlo dobar dokumentarac o svom ocu Ivanu Hetrichu.
Rad sa studentima
Profesor je i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti u odjelu produkcije, a među polaznicima njegova kolegija nađu se i studenti režije koji bi rado doznali nešto više o filmskom poslu. Prije dva tjedna pokazao im je koncertni dokumentarac Leonarda Cohena i zatražio da mu elaboriraju kako bi napravili nešto slično. Upozorio ih je da u karijeri možda neće snimati samo filmove nego upravo i takve projekte, iznimno prisutne u suvremenom show businessu. Bilo je to u četvrtak, drugi dan se doznalo da je Cohen umro, ali profesor od zadatka nije odustao.
Koji je nekadašnjem inženjeru građevine najteži producentski posao? “Onaj prvi. Devedesetih sam imao nešto iskustva sa spotovima, došao mi je Branko Schmidt i predložio da produciram njegov film “Božić u Beču”. I to da snimanje počne za dvadeset dana. Morali smo proći dvije granice, slovensku i austrijsku, popuniti beskrajno puno formulara, platiti tko zna koliko pristojbi i bili šokirani kad smo shvatili da se u Beču ulična rasvjeta gasi u ponoć. Povrh svega, nakon što smo tri dana snimali kompliciranu uličnu scenu, pao je snijeg, i nije bilo druge nego lopate u ruke i stvoriti dojam da snijega uopće nema“.
Je li zadovoljan statusom hrvatske kinematografije? “Nimalo. Dobivamo budžet, otprilike pola iznosa koji pripadne zagrebačkom HNK, a film je osim sporta jedina djelatnost u kojoj se natječemo s najboljima u svijetu. Sve drugo je čista periferija. Još uvijek nismo izborili pravila koliko se dugo hrvatski film mora prikazivati u kinima i na kojim predstavama, plaćamo porez na digitalizaciju, tzv. VPF (Virtual Print Fee), koji ima smisla samo kada su u pitanju holivudski blockbusteri, a, osim toga, nikako da se uvede povlastica da utorkom možete kupiti dvije ulaznice za hrvatski film po cijeni od jedne. Hrvatski film danas nije loš ali prema njemu nikako da se ponašaju onako kako zaslužuje.”