Kad je prije tri godine financijska kriza urušila Wall Street, mnogi nevježe - uključujući mene - pitali su se kako to da su zakazali toliki kontrolni mehanizmi i da ti silni, inteligentni ljudi nisu uvidjeli da se igraju lanca Svetog Antuna?
Prvi film prikazan u konkurencij i Berlinalea - “Margin Call” - film je koji dramatizira to isto, neodgovoreno pitanje. Film redatelja debitanta JC Chandora događa se u svega 24 sata u stakleno-metalnom sjedištu velike njujorške investicijske banke. Zbog rezanja troškova banka otpušta, a među otpuštenima je i Dale ( Stanley Tucci), analitičar zadužen za kontrolu rizika.
Analiza na USB-u
Na odlasku, on mladom matematičaru Sullivanu ( Zachary Quinto) daje USB s analizom koja pokazuje da će se bankine investicije uskoro pretvoriti u pljevu. Matematičar zove svog šefa ( Paul Bettany), ovaj svog ( Kevin Spacey), da bi do dva ujutro u uredu bio čitav menadžment na čelu s direktorom Tuldom ( Jeremy Irons). On donosi odluku da banka ujutro počne prodavati dionice za koje zna da su bezvrijedne, čime će proširiti “zarazu” tržištem. Brokeri banke moraju utopiti džank svojim kupcima, znajući da su nakon toga profesionalno gotovi, ali će biti bogato nagrađeni.
Ovako na opis, film “Margin Call” zvuči boljim nego što uistinu jest. Temeljen na dugim dijaloškim prizorima, komoran i raspričan, tapeciran slavnim glumačkim imenima, Chandorov film podsjeća na “Dvanaest gnjevnih ljudi” s prstohvatom Davida Mameta kao dodatkom. U “Margin Call” svi su likovi nevjerojatno oštroumni, dijalozi puni dovitljivih poanti, tako da se čovjeku koji sluša te verbalne bravure čini da gleda Shakespearea, a ne socijalnu dramu. Chandor ne posvećuje previše pažnje likovima, a ono što ih povezuje je ovisnost o novcu koji pritječe u vrtoglavim iznosima. Kad na koncu svi pristanu surađivati s upravom, Kevin Spacey izreći će rečenicu koja je sukus filma: “Ostat ću, ali ne zbog vaših lijepih govora, nego zbog novca. Nevjerojatno, ali nakon svih ovih godina ja još uvijek trebam novaca.”
Dramatizirana kolumna
Međutim, Chandorov film ne svodi se samo na blaćenje kaste financijskih eksperata . Kako u filmu uočava lik koji tumači Paul Bettany, isti ljudi koji će sutra mrziti bankare ujedno su i ljudi kojima je taj sustav odgovarao onda kad su željeli veće kuće, bolji auto. Monolog koji Bettany izriče dok se u otvorenom kupeu vozi mostom iz Brooklyna tipičan je za “Margin Call” - film koji kao da je velika dramatizirana kolumna.
U natjecateljskom programu prikazan je još jedan - i bolji - film. Riječ je o “Nagradi” (El Premio), filmu Agentinke Paule Markovitch koja je kao osmogodišnjakinja prebjegla s roditeljima - političkim emigrantima - u Meksiko, gdje je postala najvažnija scenaristica novog meksičkog filma.
Sastav o armiji
U svom režiserskom prvijencu Markovitch se vraća u djetinjstvo. Junakinje filma su majka i kći koje se u bijegu od političkog progona dosele u pusti priobalni gradić. Stvari se zapetljaju kada škola koju pohađa kći Ceci ( Pauila Gianelli) organizira natjecanje za najbolji sastav o argentinskoj armiji. Ceci je kao dijete intelektualaca pismenija od seljana i lako pobijedi: njena majka, međutim, užasava se kćerina “uspjeha”. Treća u tom trokutu žena je učiteljica ( Laura Agorrea), dobronamjerna ali dogmatična nastavnica. Sva tri ženska lika, svi vojnici i sva djeca kod Paule Markovitch su prikazani nijansirano, bez dociranja. “El premio” je film koji nam s drugog kraja svijeta donosi priču sličnu onima kojih smo se naslušali kod kuće. U filmu mlade Argentinke lako će se prepoznati svi oni koji su proživjeli totalitarizam, a to znači svi u Hrvatskoj stariji od trideset.
‘Dečki nikada ne plaču’ na francuski način
U četvrtak je na Berlinaleu krenuo i popratni program Panorama koji je otvorio francuski film “Tomboy” redateljice Celine Sciamma. Film prati obitelj s dvije kćeri koja se doselila u novi grad. Mlađa kći voli ružičaste stvari, lutke i balet. Starija Laure ( Zoe Heran) je muškobanjasta, šiša se kratko i voli muško društvo. U novom kvartu Laure se svima predstavi kao dječak Mikael. Uskoro se sliže s kvartovskim barabama, prolazi prva pubertetska udvaranja, sve do časa kad se, uoči početka škole, njezina laž raspline. Film Celine Sciamma podsjeća tematski na sjajni “Dečki nikada ne plaču” ali samo naoko. Dok je američki film bio mučna tragedija, ovaj film je suzdržaniji, a autorica ostavlja prostora i za hepiend.