Japanski pisac Haruki Murakami (1949) stekao je od 80-ih naovamo status suvremenog klasika, kultnog pisca i jednog od stalnih favorita za Nobela. Murakami je međunarodno čitateljstvo zarobio i romanima, kao i (gotovo jednako popularnim) kratkim pričama.
Murakami ima reputaciju pisca koji se opire filmu. Proze su mu asocijativne, bez čvrste dramaturgije i narativne kičme. Često poseže za pripovijedanjem u pripovijedanju, pretvarajući prozni tekst u babušku zapleta u zapletu i retrospektivnih digresija. U Murakamijevim se tekstovima prizemna svakodnevica sudara s magičnim i fantastičnim. Niste načistu u kojem se svijetu sve to zbiva. To su sve karakteristike proze s kojima se film muči. Jer, film je umjetnost predočivog i ište konkretan, predočivi svijet.
Savršen medij
Pa ipak: za jednog "nefilmičnog" pisca Murakami je mnogo ekraniziran. Njegovih su se romana laćali režiseri, od Japanca Jona Ichikawe do cijenjenog Vijetnamca Tran Anh Hunga koji je ekranizirao piščev bestseler "Norveška šuma". Ipak- čini se da su najuspješniji bili filmovi temeljeni na Murakamijevim kratkim pričama. To vrijedi za dva. Prvi je hvaljeni (i precijenjeni) dobitnik Oscara "Drive My Car" režisera Ryosukea Hamaguchija, a drugi "Izgaranje" korejskog režisera Lee Chan-donga. Taj film- nastao po kratkoj priči "Štagalj gori"- autoru je ovog teksta jedan od filmova koji su obilježili desetljeće.
Ovog utorka Animafest donosi film koji se također temelji na Murakamijevoj prozi. I ovaj je put riječ o kratkim pričama, više njih iz iste zbirke. Film o kojem je riječ pokazuje kako je animacija savršen medij da se svlada murakamijevska smjesa banalnog i magičnog, sumornog svagdana i fantazije. Film o kojem je riječ zove se "Slijepa vrba, usnula žena". Film je naslovljen po Murakamijevom zbirci pripovijedaka iz 2006. Iz nje je autor filma uzeo i većinu građe za film. Sam autor- Pierre Földes-američki je multimedijski umjetnik s pariškom adresom. Iskusni muzičar s nizom kompozicija za film i videoigre, Földes je i slikar i animator, u karijeri ima nekoliko kratkih crtanih filmova, a "Slijepa vrba, usnula žena" prvi mu je dugometražni film. Film na Animafest stiže s nagradom s Annecyja, te Rotterdama.
Prekrasan film
Film koristi građu iz nekoliko Murakamijevih pripovjedaka, ali tako što povezuje likove, pa se lik jedne priče pokatkad pretvara u junaka druge. Na taj se način zbirka koju je Murakami opisivao kao "konceptualni album" pretvara u mozaičku naraciju poput Altmanovih "Kratkih rezova" ili Andersonove "Magnolije". Priče filma zbivaju se u Tokiju 2011., nakon potresa koji izazvao veliku štetu i traumatizirao Japan. Junak jedne od priča mladi je supružnik čija je žena opsjednuta potresom i kompulzivno prati vijesti. Jednog dana vrati se kući i nađe poruku u kojoj ga supruga obavještava daje otišla i da je ne traži. Ostavljeni junak tada upada u narednu priču: na zamolbu kolege putuje na Hokaido gdje treba nepoznatoj ženi uručiti paket nepoznata sadržaja. Druga junakinja konobarica je u talijanskom restoranu. Gazda restorana svaki dan u isti sat ima istu dužnost: mora ući u haustor iznad restorana, te odnijeti uvijek istu večeru istom stanaru. Kako je tog dana odsutan, gazda zadaću prepušta junakinji koja ulazi u tajanstveni stan i tamo se susreće s magičnim obratom. Element magijskog najočitiji je u najduljoj i najrazrađenijoj priči. Njen je junak Katagiri, sredovječni i banalni činovnik banke koji se boji da će dobiti otkaz jer je odobrio veliki, nenaplativi kredit. Jednog dana Katagiri u stanu zatekne enormnu žabu koja govori. Žaba mu objasni kako je odabran za pustolovnu misiju u cijevima kanalizacije. Uspiju li u misiji, odvratit će od grada potres. Ta situacija- situacija u kojoj žaba i čovjek čavrljaju u dnevnom boravku-možda i ponajbolje dočarava zašto je Murakami muka živa za film. A opet, i zašto je za animaciju poticajan. Francuski je animator napravio prekrasan film. "Slijepa vrba, usnula žena" napravljena je kombinacijom čiste animacije i stroboskopije, slično kao Linklaterov "Apolo 10 1/2". Redatelj je videom snimao prizore s fizičkim glumcima i "precrtavao" ih na animiranu pozadinu. No- suprotno od očekivanog, ambijentalne su pozadine filma realističke i dočaravaju običnu ikonografiju Japana. Vizualno se dočarava dojam koji Murakamijeva proza inače odaje: da likovi lelujaju stvarnošću, da kroz fizički svijet plutaju s omamljenošću. Film je poslastica i za onog tko voli animaciju i za onog tko voli japanskog pisca.