Pred nekoliko godina, srpski filmski kritičar Dimitrije Vojnov napisao je esej pod naslovom “Gem set meč” u kojem je uspoređivao hrvatsku i srpsku produkciju TV serija. U tom trenutku, po mišljenju Vojnova, hrvatska je daleko prednjačila.
Srpski TV servisi proizvodili su i prikazivali uglavnom ruralne sit-come i derivate starih hitova, a u Hrvatskoj je javni servis proizveo prve sezone onih serija koje su u međuvremenu postale poznate.
Šest ili sedam godina kasnije - možemo sa žalošću ustvrditi - situacija se potpuno izokrenula. Anticivilizacijsko razaranje HTV-a koje je počelo u eri Siniše Kovačića pomelo je zadugo ozbiljan dramski program HRT-a. Novce su sisali uglavnom Antun Vrdoljak i Miljenko Manjkas, novi se formati nisu ni naručivali ni snimali, a produžavale su se samo stare franšize.
Komercijalne se TV u Hrvatskoj nikad nisu odvažile za išta ambicioznije od sapunice, a produkcija HBO Adria zgasnula je tiho nakon prve mini-serije “Uspjeh”.
Strah od odljeva kadrova
U Srbiji se, međutim, u tom istom razdoblju dogodio suprotni obrat. Taj obrat se dogodio zbog spleta specifičnih okolnosti, od kojih je jedna bio rat internetskih provajdera koji su na još relativno slabo saturiranom tržištu vabili nove klijente ekskluzivnom ponudom domaćih serija.
To je uzrokovalo potražnju za domaćim serijama koja je daleko nadvisivala ponudu. Serije su u Srbiji sredinom i koncem 2019. postajale mali eldorado, do publike su dolazile najčudnovatijim distributerskim aranžmanima, došlo je do čudnovate vertikalne kartelizacije u kojoj su serije počele proizvoditi i naručivati telefonske kompanije i marketinške agencije.
Za serijama je nastala takva jagma da je u jednom trenutku koncem 2019. u srpskoj filmskoj zajednici postojala čak blaga bojazan da zbog odljeva kadra neće ostati nitko tko bi radio kino filmove. Rezultat te lavine bila je masa serija, od ambicioznih “high end” proizvoda poput “Bese” i “Senki nad Balkanom” do brzinskih koještarija.
Idućeg tjedna, pulski će filmski festival predstaviti možda i najbolju u toj novoj produkciji srpskih televizijskih serija. Riječ je o seriji koja je tijekom ožujka i travnja prikazivana na srpskom javnom servisu (RTS), a po ambiciji da prikaže srbijansku poslovno-kriminalnu močvaru seriju bi se moglo usporediti s najsličnijim parnjakom: hrvatskim “Novinama”. Serija nosi naslov “Tajkun”, a u Puli će biti prikazane prve tri od deset epizoda.
Bitne serije
Serija “Tajkun” nastala je u produkciji produkcijske kuće Firefly i u kreativnoj suradnji dvojice režisera koji nisu nepoznati poznavateljima srpskog filma. Kreator i scenarist serije je Đorđe Milosavljević (1969), čovjek koji se na prijelazu stoljeća zakratko pojavio kao režiser novožanrovskih pulp filmova u Tarantinovom stilu (“Točkovi”, “Mehanizam”), bio je stalni scenaristički suradnik Ljubiše Samardžića, te surađivao na nizu novijih bitnih srpskih serija.
Režiju “Tajkuna” potpisuje pak Miroslav Miša Terzić (1969), čovjek koji je kao zakašnjeli debitant postigao zasluženi uspjeh s dvije trilerske drame, “Ustanička ulica” (2012) i pogotovo sa “Šavovima” (2019) - filmom koji je igrao u službenom programu Berlina. Na “Tajkunu” je osobito Terzić napravio dobar posao: u smislu vizualnog bogatstva i režijske elegancije, “Tajkun” je možda i najfilmskija TV serija novije post-Yu produkcije.
Političke veze
Naslovni junak serije “Tajkun” je Vladan Simonović (Dragan Bjelogrlić) - privatizacijski poslovni velmoža, čovjek koji je iz rubno kriminalne sive zone izgradio najveći agroindustrijski imperij u Srbiji. Simonović odavno više nije dio polusvijeta. On je moćni i poslovni čovjek, živi u luksuzu, sastavni je dio društvene elite. Ipak, umoran je od stalne borbe i planira postupno biznis prepustiti nadobudnom sinu Bojanu (Vuk Jovanović).
No, prije postupnog povlačenja Simonović kani pojesti najveću žabu: natječe se na tenderu za privatizaciju velikog poljoprivrednog kombinata na širem području Beograda. Kombinat je bankrotirao, proizvodnja im je propala, ali Vladana Simonovića to ni ne zanima. On vjeruje da će preko političkih veza izlobirati prenamjenu zemljišta i na mjestu propalih oranica izgraditi stanove. Simonović, međutim, nije jedini kandidat za privatizaciju kompleksa, a protiv njega nisu samo konkurenti nego i sindikat.
Vladan Simonović je, međutim, na oku i javnom tužilaštvu. Mlada i ambiciozna tužiteljica Nestorović (Hana Selimović) dugo već skuplja dokaze da Simonovića optuži za privatizacijsku pljačku. Da bi kompletirala optužnicu, treba joj suradnik unutar same korporacije.
Tužiteljstvo surađuje s policijom, a policajac zadužen za slučaj je Božović (Branislav Trifunović). Božović, se međutim, nalazi u osjetljivom sukobu interesa: njegova sestra radi za Simonovićevu firmu, a Simonović je pomogao njegovom ocu u bolesti.
Bitan lik serije je Ksenija Milenić (koju glumi naša glumica Tihana Lazović). Ksenija je Dalmatinka iz Knina, zaposlenica Simonovićeve tvrtke, viša menadžerica koja polujavno hoda sa svojim šefom. Ona i Vladan su ljubavni par, no i Ksenija ima tamnu mrlju koju policija može iskoristiti: brat joj je zbog droge zaglavio u grčkom zatvoru i treba pomoć oko ekstradicije.
U cijeloj konstelaciji, važan je faktor i Crnogorac Balša (Marko Bačović), Simonovićev pobočnik i specijalist za prljave poslove. Balša je beskrupulozni siledžija koji bespogovorno i pseće lojalno odrađuje sve što Simonoviću treba, a što je s onu stranu legalnosti. U jednoj od prvih epizoda, Balša će - recimo - svirepom nasilnom scenom “promijeniti mišljenje” povjerenika sindikata u agrokombinatu.
Tu je - dakako - i Vladanov sin Bojan, koji je predstavnik druge generacije kapitalizma. Bojan nije više krvav ispod kože, odrastao je u svili i kadifi, ali ambiciozan je, gladan poslovnog uspjeha, a oca smatra umornim i defenzivnim. Nagovara ga da čitav posao oko akvizicije prepusti njemu.
Kao u pravoj krimi-seriji, u “Tajkunu” najednom počnu nicati mrtvi. Već u prvoj epizodi, nepoznati maskirani motociklist puca na Simonovića pri izlasku s domjenka. Kako teče vrijeme, nepoznati počinitelj ubija ljude iz njegove okoline: poslovne konkurente, bivše suradnike, muža bivše supruge. Simonoviću sad istraga više nije jedini problem. Problem mu je što je i sam na meti atentatora. Ali, problem je i to što sve više ljudi sumnja kako iza niza ubojstava zapravo stoji on: najneugodnije je što to misli i njegova bivša, Bojanova majka. A kako se stvari budu rasplitale, ispostavi se da niz ubojstava ima veze sa Simonovićevim “prvim milijunom”, skandalom iz devedesetih koji se vuče za tajkunom kao sramna, zataškana tajna.
Većina likova serije su vremešni. To su ljudi koji su u naponu snage bili u eri prvotne privatizacijske grabeži, a sad su umorni, profinjeni i naborani članovi elite. Takva tipologija likova omogućila je autorima da na ekran izvedu mali “all stars” starih jugoslavenskih zvijezda - pa se u seriji pojavljuju Voja Brajović, Miodrag Krivokapić, Bogdan Diklić, Svetozar Cvetković - pa čak i davna jugoslavenska pop zvjezdica Bebi Dol.
U seriji ima i nekoliko zagrebačkih glumaca. Malu, ali vrlo zanimljivu ulogu igra Gordana Gadžić, Janko Popović Volarić glumi Simonovićeva zagrebačkog građevinsko-špekulantskog partnera, no daleko je najveća i najvažnija uloga Tihane Lazović. Sjajna zadarska glumica prvi put glumi na čistom beogradskom, uloga joj je velika i vrlo kompleksna, a Lazović je uobičajeno izvrsna.
Ipak, od glumaca je najveće iznenađenje zapravo Dragan Bjelogrlić. Taj je glumac već dugo najveća zvijezda srpskog filma, u pravilu s jako sličnim ulogama: ulogama rječitih, ekstrovertnih šarmera, “street-smart” protuha čije mane volite. U “Tajkunu” vidimo jednog sasvim drukčijeg Bjelogrlića: tmurnog, introvertnog, zagonetnog čovjeka s čijeg lica niste u stanju iščitati što osjeća, planira i pamti. Bjelogrlić se u “Tajkunu” zanimljivo odmakao iz vlastite glumačke zone komfora.
Kreatori serije su - kako je već u post-HBO produkciji norma - pažnju posvetili i špici. A za špicu serije odabrali su neobičnu retro-okaminu jugoslavenskog popa. Riječ je o pjesmi “Kuća izlazećeg sunca” Mikija Jevremovića iz 1964., srpskoj verziji “House of Rising Sun” The Animalsa. Koristeći Jevremovićev (sjajni) vokal, pjesmu je instrumentalistički obradio kompozitor muzike serije Nemanja Mosurović i osvježio stari hit tako da bi se i Animalsi mogli pokriti ušima. A i sama glazba u seriji je jako dobra.
Balkanski tranzicijski realitet
“Tajkun” je - ukratko - ozbiljna televizija. Konvencionalno ali precizno i dinamično napisana, sjajno ozvučena, snimljena, glumljena i režirana. Seriji se mogu prigovoriti tek povremena poštapanja o scenaristička opća mjesta, te poneki kartonski karakteri, poput mlade nadobudne tužiteljice koja se doima kao da je ispala s Fox Crimea, a ne iz balkanskog tranzicijskog realiteta.
Ono po čemu možda jedino “Tajkun” zaostaje za sličnim serijama (pa i hrvatskim “Novinama”) jest politička eksplicitnost. Teško je reći je li to bilo opredjeljenje autora ili posljedica činjenice da je serija rađena za nacionalni javni servis, no u “Tajkunu” upadljivo nedostaje - vlast. Tajkuni, poduzetnici, tužitelji, policajci kao da žive u zrakopraznom prostoru, kao da tu ne postoje politički pokrovitelji, ministri i politički oktroirani šefovi, kao da tajkuni i stranka(e) na vlasti nisu ni na koji način povezani.
“Tajkunu” - ukratko - upadljivo nedostaje taj zadnji politički očnjak za ugriz. Da ga ima, ova bi i ovako vrlo dobra serija bila možda i najbolja post-YU televizija posljednjih godina.