Dugometražni igrani film redatelja Vladimira Perišića, drama Lost Country smještena u doba beogradskih studentskih protesta sredinom 1990-ih, stigla je na repertoare neovisnih kina diljem zemlje. Film je nastao je u koprodukciji Srbije, Francuske, Luksemburga i Hrvatske (hrvatska koproducentica je Ankica Jurić Tilić, Kinorama), a premijerno je prikazan u sklopu paralelnog programa Tjedan kritike Filmskog festivala u Cannesu.
U svom novom ostvarenju redatelj Vladimir Perišić, koji još od studentskih dana živi u Francuskoj, vraća se rodnom Beogradu i njegovoj burnoj povijesti krajem prošlog milenija. Radnja se odvija 1996. godine, u vrijeme kada studentske demonstracije protiv Miloševića duboko uzburkavaju vladajući režim. Pred glavnim junakom filma, petnaestogodišnjim Stefanom, nalazi se pak najteža revolucija: mora se suprotstaviti voljenoj majci, glasnogovornici korumpirane, zloglasne vlade protiv koje se bore njegovi prijatelji.
Screen Daily film opisuje kao "impresivnu i slojevitu priču o sazrijevanju", a The Film Verdict naziva ga "mračnom, no pronicljivom politički nabijenom dramom". Prema riječima redatelja, osnovna je ideja filma razmotriti važnu epizodu novije političke povijesti u Srbiji iz perspektive djeteta, "kroz odškrinuta vrata dječje sobe".
U glavnoj ulozi nalazi se Jovan Ginić koji je za svoju debitantsku izvedbu u Cannesu ovjenčan nagradom zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu, a na Sarajevo Film Festivalu Srcem Sarajeva za najboljeg glumca, čemu su potom pridružena i posebna priznanja žirija festivala u Trstu i Herceg Novom.
Kao autor koji često radi s neprofesionalnim glumcima, Perišić je Ginića odabrao među oko 1500 kandidata, a samom snimanju prethodile su šestomjesečne pripreme, tijekom kojih je redatelj promatrao reakcije glavnog glumca u svakodnevnim situacijama. Scenarij je tijekom snimanja tretiran poput osnovnog okvira, a Giniću je prepušteno da odgovori na scenarijem zadanu situaciju slično kako bi reagirao i u stvarnom životu. Takva specifična metoda i dokumentaristički pristup rezultirali su autentičnim ostvarenjem u kojem iznenadno emocionalno odrastanje protagonista prati i osvješćivanje vlastite sredine – kako one privatne, obiteljske, tako i one javne, društveno-političke.
Stefanovu majku tumači renomirana glumica Jasna Đuričić, kojoj je prestižna Europska filmska nagrada pristigla 2021. za ulogu u filmu Quo Vadis, Aida? Jasmile Žbanić, a dio glumačkog ansambla čine i legendarni glumac Boris Isaković, kao i hrvatski glumci Duško Valentić, Helena Buljan i Marija Škaričić.
Perišić uz režiju potpisuje i scenarij filma, zajedno s francuskom scenaristicom i redateljicom Alice Winocour, s kojom je surađivao i na svom dugometražnom debiju (Obični ljudi, 2009.), a autoru su, referentni uzori za stvaranje ovog filma i oblikovanje glavnog lika bili antologijski filmovi Njemačka nulte godine Roberta Rosselinija, Mouchette Roberta Bressona i Sotonski tango Béla Tarra. Hrvatski koproducent filma je Kinorama, a hrvatska koproducentica Ankica Jurić Tilić.
O filmu je pisao i Jurica Pavičić. Kada je film odlazio na festival u Cannesu napisao je: "Što se tiče postjugoslavenskog susjedstva, u Cannesu će ove godine biti samo jedan film, koji je i ujedno i hrvatska koprodukcija. Riječ je o filmu "Lost Country" beogradskog redatelja Vladimira Perišića. Perišić (1976.) napravio je ime svojim izvanrednim filmom "Obični ljudi" iz 2009. Bio je to prvi i jedini srpski igrani film koji se neizravno bavio masovnim smaknućima u Srebrenici. I taj je film igrao u Cannesu, a kasnije osvojio i nagradu u Sarajevu. Perišić je, međutim, nakon toga 14 godina čekao drugi film, a po svemu sudeći i taj će biti politički papren. "Izgubljena zemlja" zbiva se 1996./1997. i prati zadnje godine Miloševićeve ere iz perspektive dječaka čija je majka visoka funkcionarka vladajuće politike. S obzirom na to da je Perišićeva majka bila u jednom razdoblju ministrica u tadašnjim vladama, čini se da će film beogradskog autora biti u nekoj mjeri autobiografski. U dijelu srpskih nacionalističkih medija film se već blati kao antisrpski pamflet.
Nadalje je nastavio: Perišić u filmu zanimljivo dočarava i obiteljsko idejno zaleđe. Kako je mama povazdan po sastancima, junak puno vremena provodi kod babe i djeda na selu. Baba i djed (glume ih hrvatski glumci Duško Valentić i Helena Buljan) dinosaurski su jugoslavenski ljevičari. Ponašaju se kao da nije 1997., kao da nije prohujao rat. Stefan i djed fetišistički se natječu u nabrajanju jugoslavenskih olimpijaca (u razgovoru spominju i, recimo, Tomislava Paškvalina), a Stefan nosi trenirku „Jugoslavija“. Djed nije baš siguran da mu se sviđa kćerin ulazak u vlast, ali čini se kao da je tu više riječ o roditeljskom oprezu nego o idejnom neslaganju. Sama majka Marklena, pak, nema sumnji: opoziciju sačinjavaju izdajice i sluge stranih zavojevača, ona je na moralno superiornoj pravoj strani koja je manjina- kao što su, eto, bili i partizani. Stefan je izmučen time što mora birati između majke, te vršnjaka, ulice i grada koji vrije. Na koncu će se između mame i sina naći čak i sječivo noža. „Lost Country“ je vrlo dobar film. Pitanje je, dakako, koliko ima smisla praviti nove i nove filmove o 90- ima kad nam pred vratima narastaju novi nacionalni populizmi. No- Perišićev je film i tu instruktivan, makar kao pokazatelj kako se stvari mijenjaju. Za početak, 1997. veći su gradovi u Srbiji bili jednodušno proturežimski- danas ne u toj mjeri. Drugo, još je postojala deluzija da je vladajući nacionalistički lider „Jugoslaven“ i „ljevičar“: ta lažna poveznica u međuvremenu je trajno i nepovratno razriješena. Perišićev film zanimljiva je sonda koja pokazuje kako su neki načelno pametni i dobronamjerni ljudi u taj balon obmane vjerovali još dugo i dugo nakon što je on postao očito neodrživ.