Željko Radivoj, agilni zagrebački filmaš, najpoznatiji po nizu videozabilješki o Tomislavu Gotovcu (“Praznik rada”, “Rubikon”, “Balkanska pita”, “Živjeti art 77” i dr.), poslao je svoj posljednji rad “Proljetna rapsodija” Mihovilu Pansiniju i prošlog ponedjeljka dobio od njega odgovor mailom s komentarom na film. Pansini je poruku završio rečenicom: “Što se tiče mog zdravlja, moram priznati da nije najbolje, naprotiv, vrlo je loše.”
Radivoj to nije znao, ali Pansini je umro već sutradan, u utorak, samo što to javnost nije znala sve do kraja tjedna, kada je, nakon ispraćaja na krematoriju na zagrebačkom Mirogoju krišom, objavljena osmrtnica obitelji. U nekoj drugoj prigodi ovakvoj ličnosti posvećivale bi se televizijske emisije i posebni novinski prilozi, no on je iz naše sredine nestao nekako samozatajno, dakako, po vlastitoj želji.
“Po mom skromnom mišljenju veliki tip. Jedan od najznačajnijih filmskih stvaralaca i mislilaca u savremenoj umetnosti prethodne Jugoslavije”, napisao mi je u mail poruci redatelj Slobodan Šijan na vijest o njegovoj smrti. Mnogi toga nisu svjesni, ali tzv. amaterski filmovi koje je Pansini snimao na 8mm i 16mm vrpci s mikro budžetom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u rangu su najvažnijih umjetničkih ostvarenja toga razdoblja. Dok je profesionalna kinematografija još raskrštala sa socrealizmom, on je svoje filmove posvećivao Franzu Kafki. U Jadran filmu tih godina eventualno ste mogli dobiti odobrenje za dokumentarac o Krsti Hegedušiću, međutim, njega su više zanimali manje podobni Miljenko Stančić i Josip Vaništa. Kada su hrvatske redatelje zaintrigirali autorski film i modernizam, on je već s kolegama iz Kino kluba Zagreb razgovarao o anti filmu, čistom filmu koji odbacuje ne samo fabulu nego i autorstvo. Godine 1963. bio je jedan od pokretača GEFF-a, nekonvencionalne multimedijske manifestacija koja je po radikalnosti bila ravnopravna Muzičkom bijenalu i Novim tendencijama.
Sin slikara amatera
Pansini je rođen 1926. na Korčuli (u osmrtnici se navodi 1927., no on je u autobiografskim zapisima u nekoliko navrata isticao upravo onu prethodnu godinu), a kao podsvjesni agens kasnijeg bavljenja umjetnošću navodi činjenicu da mu je otac bio slikar amater. Od 1947. studira u Zagrebu, isprva je htio upisati arhitekturu, no brat ga je upozorio da bi kao osrednji arhitekt promašio život, dok je liječničko zvanje puno zahvalnija profesija. Stoga je upisao medicinu, diplomirao i kasnije specijalizirao otorinolaringologiju te svoj radni vijek uglavnom proveo u današnjoj bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Film ga je zanimao još kao klinca, o njemu najprije počinje pisati, od 1953. se njime bavi i amaterski, a godinu kasnije se učlanjuje u Kino klub Zagreb.
Kako je u nekoliko navrata istakao, tom su institucijom dotada dominirali veterani Oktavijan Miletić i Maksimilijan Paspa koji su tamo radili obiteljske filmiće, međutim, Pansinija je zanimalo nešto drugo i to je prvi put jasno pokazao u svom filmu “Osuđeni” iz 1954. Jedan je pijevac kupljen samo za klanje, motiv žičane ograde nedvosmislena je metafora usuda koji ga očekuje, a redatelj je jedino zažalio što se nije usudio pokazati (ili mu to nisu dozvolili standardi kino kluba) kako se pijevcu otkida glava. Očito, to nije bio samo film o nesretnom kokotu, za zvučnu podlogu korišten je Rodrigov “Concierto de Aaranjuez” i u toj maloj vinjeti bilo je više autentične tjeskobe nego u svim jugoslavenskim filmovima toga razdoblja.
Brodovi ne pristaju - Pansinijeva posveta Kafki
Ništa vedriji nije bio ni “Brodovi nikad ne pristaju” iz 1955. (posveta Kafki) u kojem je muškarac (igra ga sam Pansini) opsjednut izolacijom i strahom od smrti, utjelovljenom u starcu na štakama koji ga progoni. Na špici redatelj je napisao da je ono što je prikazano “vizualni izraz doživljenog osjećaja napuštenosti”.
Dokinuto autorstvo
Amaterski film (danas to zovemo avangardni, eksperimentalni, strukturalni film i kojekako drukčije, ovisno o usmjerenju) bio je tih godina itekako živahna scena i Pansini se na njoj vrlo brzo nametnuo kao jedna od vodećih ličnosti, a prvi je i dobio titulu majstora te filmske vrste. Snimao je puno, družio se ne samo s kolegama iz Kino kluba (“uza sve trzavice, ipak smo bili kao obitelj, prije toga dok sam bio u foto klubu, svatko je radio sam za sebe”), nego i drugim umjetnicima i intelektualcima kao što su Vaništa, Milko Kelemen i Radoslav Putar, što će se pokazati presudnim pri kasnijem osnivanju i vođenju GEFF-a. Filmovi su mu postajali sve više minimalistički, “Zahod” (posvećen Dušanu Makavejevu u znak zahvale za poklonjenu filmsku vrpcu) fokusirao se na starca koji u kanti nosi vodu od rive do naslovnog objekta i neprestano ga ispire, a još je trajao nekoliko minuta nakon što se pojavi natpis “kraj”. “K-3” (Čisto nebo bez oblaka) bio je besprijekorni apstraktni film, Pansini je u kameri samo mijenjao filtere i nije snimao ništa određeno, a najutjecajniji je svakako “Scusa signorina” iz iste 1963. godine: pravi naslov je trebao biti “S guza signorina” (to se ipak smatralo suviše prostačkim), jer je redatelj objesio kameru na leđa i pustio je da određuje što će snimati. Time je autorstvo potpuno dokinuto, u duhu tadašnjih diskusija o antifilmu, glazba je svedena na ritmičke udare, a Pansini se sjeća da je na prvoj projekciji s njim pogledao film i Vatroslav Mimica, koji će nešto kasnije, sredinom šezdesetih godina, postati vodeći hrvatski filmski modernist.
Meštar ceremonije
O Pansiniju je tada pisao i vodeći filmski teoretičar Dušan Stojanović, no te 1963. on je prestao režirati, ali se zato upustio u pustolovinu zvanu GEFF, jednu od najvažnijih manifestacija ne samo hrvatske nego i jugoslavenske pa i svjetske umjetničke scene. GEFF je doslovno značilo Genre Film Festival, što se moglo svakojako tumačiti, no znakovitiji je bio podnaslov - Susret filmskih stvaralaca eksperimentatora. Nisu tu izlagali svoje radove samo filmaši, kasnije je bilo sve više i umjetnika performancea, pa i slikara i glazbenika: dok je na prvim izdanjima, uglavnom bijenalnima, dvorana još znala biti poluprazna, posljednje izdanje u tadašnjem Narodnom sveučilištu “Moše Pijade” u današnjoj Vukovarskoj bilo je krcato, jer je tema festivala bila seks. Pansini je figurirao poput meštra ceremonije, razgovarao s uzvanicima i publikom, smatrali su ga dušom tih događanja koja su po mnogo čemu bila uistinu revolucionarna.
Na prvom GEFF-u pobijedio je film “Prijepodne jednog fauna” Tomislava Gotovca i Pansinijevog protežea i čestog suradnika Vladimira Peteka. Gotovac se poslije nametnuo kao najutjecajnija ličnost na toj sceni, a zanimljiv je njegov odnos sa Pansinijem. U filmu Željka Radivoja “Mihovil Pansini - u podrumu socijalizma”, intrigantnoj zabilješki tribine u zagrebačkom KIC-u iz 2006., lijepo možete vidjeti kako Gotovac spava dok Pansini govori, no u pitanju je dakako predstava.
Prijepori s Gotovcem
Gotovac nikad nije oprostio Pansiniju što je prvi koristio pjesmu njemu omiljene Billie Holiday u svom filmu “Zahod” (u pitanju je “Gloomy Sunday”), a bilo je i drugih prijepora. Slično kao i na njujorškoj avangardnoj sceni, umjetnici su strogo pazili tko je što prvi upotrijebio, ideje je lako ukrasti, kratke minimalističke etide nisu cjelovečernji filmovi opterećeni fabulom, pa je stoga rivalstvo među njima često dosizalo usijanje. Pansini je svoje filmove nazivao skicama, nešto što je s više novca i vremena moglo i drugačije ispasti, međutim, i ovako je stvorio opus neizmjerne važnosti, jedan od kamena temeljaca u modernoj hrvatskoj umjetnosti.