Kao klinac sam bio fasciniran filmom “Sedmo Sinbadovo putovanje”. Za mene je to bila čudesna pustolovna slikovnica u tehnicoloru, prepuna nevjerojatnih kreatura, od Kiklopa, žene zmije i divovske dvoglave ptice do kostura koji se mačuje protiv naslovnog junaka.
Oduševljen, svima sam u razredu probio uši kako je film fenomenalan i poveo ih da ga sa mnom pogledaju. Doživio sam strašno poniženje. “Gluposti, pa to su najobičnije lutke”, komentirali su pametnjakovići, “tko normalan u to može vjerovati”. Šutio sam, jer im nisam mogao ništa odgovoriti: meni je naime i u drugom gledanju film bio super.
Velika reputacija
Tek puno kasnije dobio sam primjerenu zadovoljštinu. Tada sam već čitao strane knjige o filmu i otkrio da je sva ona čudovišta i nestvarna bića iz “Sedmog Sinbadovog putovanja” dizajnirao i animirao legendarni Ray Harryhausen, da je film 1958. bio jedan od hitova godine, te da se soundtrack Bernarda Herrmanna smatra jednim od najboljih u povijesti kinematografije. Još kada sam poslije odgledao druge Harryhausenove važne radove, “Jason i Argonauti”, “Dolina Gwangija” i “Borba Titana”, shvatio sam zašto tip uživa takvu reputaciju. George Lucas ustvrdio je da bez njega ne bi bilo ni “Ratova zvijezda”, Dennis Muren, voditelj glasovite Lucasove radionice Industrial Light and Magic, smatra Harryhausena ključnim uzorom, a među njegovim najgorljivijim poklonicima su Steven Spielberg, James Cameron, Peter Jackson, Tim Burton, John Landis i genijalni Nick Park iz britanske radionice animacije Aardman. Kada je 1992. uručio Harryhausenu Oscara za životno djelo, Tom Hanks je rekao: “Nekom je najbolji film svih vremena Casablanca, nekom Građanin Kane, a meni su to Jason i Argonauti”.
Harryhausen je ponikao u razdoblju kada nije bilo kompjutorske animacije, koja je u stanju dočarati virtualna bića i svjetova. Rođen 1920. u Los Angelesu, imao je 13 godina kada je gledao “King Konga” i oduševio se majstorstvom Willisa O’Briena, tvorca golemog majmuna. Poklonik fantastike (u mladosti najbolji mu je prijatelj bio Ray Bradbury), i sam je počeo izrađivati modele i animirati ih, a O’Briena je upoznao i radio s njim 1949. na filmu “Moćni Joe Young”, koji je dobio Oscara za specijalne efekte.
Protiv novotarija
Harryhausen se pedesetih godina osamostalio i smislio poseban patent, kojim je razdvojio prednji plan i pozadinu igranih sekvenci, zatim animirao svoj model i sve to skupa poslije stopio: štos je odlično funkcionirao u crno-bijeloj tehnici, ali i u boji.
Šezdesetih je napustio Hollywood, jer “Jason i Argonauti” nisu bili hit kakav se očekivalo, i preselio se u Englesku odakle je nastavio štancati hitove, od “Zlatnog Sinbadovog putovanja” do “Borbe Titana” iz 1981., posljednjem filmu na kojem je radio.
Njegovu smrt - prošli utorak - najprije su obznanili putem Twittera i Facebooka. Ironično, upravo je on bio protiv takvih novotarija, njemu su ručno animirane figure iz “Sedmog Sinbadovog putovanja” i “Jasona i Argonauta” bile efektnije od svega što je u stanju napraviti kompjutor. Dakako, bio je u pravu.