Kao da sam naslijedio dio velikog dedinog talenta... - kaže 14-godišnji Filip Grladinović, unuk Vladimira Puhala, legendarnog glumca iz kazališta Komedija, čija je sinkronizacija popularnog crtanog junaka Zekoslava Mrkve bila nadmašila i sam original. Filip se rano u životu počeo baviti poslom koji je proslavio njegova djeda - sinkronizacijom crtića.
Prevođenje zvijezda
- Lijepa je pomisao da radim ono što je on volio raditi - dodao je ozbiljni dječak, koji se svaki put od srca nasmije na spomen fraze: ‘Kaj te muči, Njofra’, s kojom je Vladimir često razveseljevao svoje unuke sve dok lani nije preminuo u 62. godini života.
Svojim je glasom Filip do sada oživio likove u animiranim filmovima poput “Mala sirene”, “Pusti vodu da miševi odu”, “Charlottina mreža”, “Neobična zubić vila”, “Priča o igračkama 2” te u nekoliko reklama, no najponosniji je, kaže, na uloge Astro Boya i Bessonova Arthura u trećem dijelu zanimljive crtane trilogije.
- Želio bih i dalje sinkronizirati crtiće, vrlo je zabavno. Pogotovo crtiće velikih animatorskih producentskih kuća - rekao je Filip, oduševljen i zbog činjenice da vrlo često sinkronizacijom “prevodi” glasove nekih svjetskih zvijezda koje producentski divovi obožavaju angažirati za sinkronizaciju.
No, što je toliko zabavno u čitanju tekstova u maloj sobici za snimanje?
- Iako prije nego li počne snimanje dobijem točan tekst kojega moram pročitati, ako smatram da je neki dio teksta loš, odnosno, ako imam bolju ideju, dozvoljavaju mi da malo izmjenim scenarij. Prostora za improvizaciju zaista ima. Pa i redatelji često tijekom snimanja krate, dodavaju i izmjenjuju tekst - pojašnjava.
Kada bi se kojim slučajem crtani serijali avantura Zekoslava Mrkve ponovno krenuli sinkronizirati, Filip bi, priznaje, molio da mu daju ulogu.
- To bi vjerojatno bila moja najbolja uloga jer bih dao najviše od sebe - iskren je Filip, a za svoje godine i neobično zreo:
- Ne bih osjećao pritisak da moram biti bolji od dede ili da budem njemu sličan - kaže.
MIOC pa Medicina
Objasnio je da posuđivanje glasa crtanom liku znači i davanje dijela sebe. Pa, kako bi onda itko mogao oponašati nekog drugog. Isti animirani lik može djelovati potpuno drukčije kada ga sinkroniziraju različite osobe. - Najviše me od svega privukla ta sloboda preoblikovanja likova - objasnio je mladi glumac zašto se zapravo počeo baviti ovim neobičnim i vrlo zabavnim poslom.
Jer nitko u obitelji Filipu nije nametnuo da krene stopama svojih predaka. Naime, i njegova je prabaka Jelica Birovljević (nakon udaje Puhalo) bila glumica koja je publiku osvajala svojim glasom. Glas je, očito, dar koji se prenosi iz generacije u generaciju.
- Sjećam se da su o njoj pričali kao o glumici koja bi sa svojim glasom, da je kojim slučajem živjela u inozemstvu, ostvarila svjetsku karijeru - spomenula je Filipova majka Tina.
Kada je prije par godina bio raspisan natječaj za sinkroniziranje crtanog dječaka Arthura u “Arthuru u zemlji Minimoya” Luca Bessona, Filip je, prisjeća se, mamu doslovno namolio da mu dopusti da se prijavi. Jer poznato je da su djeca često hirovita, no kod Filipa je ta želja bila konzistentna.
- Nakon prijave čekao sam dva mjeseca, nitko se nije javljao, a onda je stigla vijest da sam ušao u uži krug - bio je presretan Filip, pa iako tu ulogu tada nije dobio, mnogi su čuli njegov glas.
Na pitanje o budućim planovima Filip nas je zatekao odgovorom.
- Zanima me medicina. Smatram da je to plemenit posao, sviđa mi se humani pristup koji mora imati liječnik. Ali... Namjeravam prvo pokušati upisati gimanziju MIOC, a za dalje ću vidjeti - planira odlikaš koji zaradu od sinkronizacije čuva da bi si jednog dana priuštio putovanje preko bare te da bi si kupio električnu gitaru.
A usprkos tome što mu je svijet glume, kazališta i filma blizak, nema ambiciju postati popularan.
- Vjerujem da je popularnost u početku super osjećaj, ali da to poslije za osobu postane pakao. Ja sam ovako sretan - rekao je Filip.
Velike glumačke vrline
O glumi kao profesiji, kojom se u ranom djetinjstvu i mladosti bavila i njegova majka Tina, gaji dvojake osjećaje. Volio bi glumiti u filmu, ali ne bi volio da mu to bude stalni posao. Cijeni, primjerice, Mustafu Nadarevića, a od mlađe generacije Rakana Rushaidata, Franju Dijaka, Krešimira Mikića i Leona Lučeva. Od sinkronizatora divi se pak Ronaldu Žlaburu.
- Lako se zapazi kada glumac u kazalištu ili na filmu zrači glumačkom energijom, no to ne znači da se pritom mora derati i slično. To je, vjerujem, najveća glumačka vrlina - objasnio je.
S druge strane, nedavno se ispisao iz Dramskog studija ZKM-a.
- Nakon nekog vremena čovjeku dosadi neprestano ponavljati iste vježbe, koje su jednake za svaki uzrast, a i radili smo premalo predstava. Ipak, gluma je dobra za mlade koji su zatvoreniji, sramežljivi, jer ih oslobađa.