Ne znam kako druge, no mene je obuzela sjeta dok sam gledao odjavnu špicu završnog dijela trilogije Petera Jacksona “Hobit”, vjerojatno redateljeva posljednjeg kreativnog sučeljavanja s predlošcima velikog engleskog književnika J. R. R. Tolkiena. Glazbena podloga je lijepa pjesma “Posljednje zbogom”, skladao ju je i izveo škotski glumac i pjevač Billy Boyd (pamtimo ga kao hobita Pippina iz trilogije “Gospodar Prstenova”), a na ekranu promiču crteži na osnovi kojih je nastala scenografija i kostimografija filma. Nevjerojatan je to rad, prekrasan i krcat dražesnim detaljima, to više što čitate koliko se sve zanimanja izredalo na produkciji tog spektakla, od stolara i rezbara do crtača i kolorista. Naravno, najviše je onih koji su sudjelovali na stvaranju kompjutorskih efekata, a puno je slavenskih prezimena, jer je Novi Zeland, Jacksonova domovina i sjedište njegovih kompanija, dugo bio meka za imigrante s ovih prostora.
Golemi zmaj
Sjeta me spopala ne stoga što je trilogija završila nego zato što je u ovom završnom dijelu bilo dovoljno signala neospornog talenta da požalite što čitav “Hobit” nije na razini “Gospodara prstenova”. Mogli smo gledati nešto uistinu izuzetno, a dobili smo prilično rogobatan proizvod u kojem se vrline natječu s manama. Uzmite samo početak filma koji ima podnaslov “Bitka pet vojski”. Valjda ste upamtili da je “Smaugova pustoš” završila tako što se naslovni junak, golemi zmaj kojem je glas posudio sjajni engleski glumac Benedict Cumberbatch, zaputio prema Jezergradu u namjeri da ga spali do temelja svojim plamenim dahom. Novi film započinje nastavkom te sekvence, Smaug uništava u gradu na jezeru sve što mu se prohtije, sve dok mu se netko ne suprotstavi, a kada taj dio završi, logično se upitate zašto taj komad radnje u trajanju od 15 do 20 minuta nije završio tamo gdje mu je i mjesto, na kraju prethodnog nastavka. Za tako nešto nije bilo šansi, jer je “Smaugova pustoš” trajala ionako predugačku 161 minutu, a imala je i zatupljujuću završnicu u kojoj se vođa patuljaka Torin Hrastoštit i Bilbo Baggins čitavu vječnost bore za zmajem. Da smo još nakon toga morali gledati obračun u Jezergradu, vjerojatno bismo poprilično bijesni napustili kinodvoranu.
“Bitka pet vojski” najkraći je dio trilogije, traje samo 144 minute (najduži je bio prvi dio “Neočekivano putovanje”, ukupno 169 minuta), pa je stoga i gledateljski doživljaj najkompaktniji. I dalje nam idu na živce neprestane vožnje kamere u suprotnom smjeru od kretanja protagonista, to je valjda Jacksonov zaštitni znak za spektakularan prizor, no mora mu se priznati da povremeno zna napraviti sjajnu scenu, poput one u kojoj Legolas ( Orlando Bloom), skače po kockama kamenja koje pada i tako se i dalje održava u zraku, suprotno svim zakonima gravitacije. Čista virtualna zafrkancija, ali to se isplati pogledati i nekoliko puta (moramo se strpjeti dok film ne osvane na blu-ray disku). Još je dojmljivija tučnjava Torina Hrastoštita ( Richard Armitage) sa Azogom, predvodnikom zločestih Orka, na ledenoj bijeloj površini. Kada iznenada jedan od njih nestane ispod ledene sante i zatim se ukaže kao ispod nekakvog stakla, svjedoci ste prizora koji se po svojoj vizualnoj sugestivnosti rijetko kad nalazi u blockbusterima.
Manje epska forma
Iz priloženog bi se moglo zaključiti da je “Bitka pet vojski”, ako to već nisu prethodni nastavci, uistinu odličan film, no to bi bila pretjerano visoka ocjena. Za razliku od “Gospodara prstenova”, u kojem se dramska tenzija efektno podjarivala, jer je sudbina svijeta koji nam je predstavljen visjela o koncu, drama je posljednjeg izdanja trilogije “Hobit” prvenstveno u tome hoće li Torin Hrastoštit shvatiti da je u zabludi kada je dozvolio neizmjernom blagu svojih predaka da ovlada njegovim umom ili će se urazumiti i priključiti borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Prije nam se to čini da je to zaplet primjeren komadu zasnovanom na etici karaktera a ne akcijskom epu. Zato u ovom filmu i nema onako dramatične scene kao što je Frodovo bacanje magičnog prstena u vulkansko grotlo, čime se uništava moć demona zla Saurona: naprosto, “Gospodar prstenova” bio je zasnovan na puno ambicioznijem romanu, dok bi “Hobitu” bilo primjerenija manje epska forma. U ovako razvučenoj trilogiji mnogi od likova pojavljuju se krajnje proizvoljno, zbilja smo mogli bez kratkog gostovanja Galadriel ( Cate Blachett), Elronda ( Hugo Weaving) i Sarumana Bijelog ( Christopher Lee) u ovom završnom dijelu, usprkos maratonskoj dužini sva tri dijela samo polovica od 13 patuljaka profilirano je kako spada, a prema završnici djeca Barda od Jezergrada ( Luke Evans) postaju sve veća smetnja.
Djelomično opravdana
Petera Jacksona lako bismo usporedili s Torinom Hrastoštitom. Potonji je bio zaluđen najdraguljom, svjetlucavim kamenom prema kojem milijuni zlatnika ne predstavljaju ništa, i zbog njega iznevjerio ono po čemu je postao vođa svog naroda, a prvi je donio pogrešnu odluku kada je - nakon što je Guillermo Del Toro odustao od projekta (predugo odgađanje početka snimanja - odlučio pretvoriti “Hobita” u trilogiju, a ne u diptih.
Bila je to čista magija velikih budžeta, tek djelomično opravdana kreativnim porivima. Svaki film u prosjeku je koštao 250 milijuna dolara (razumljiva je i zebnja vlade Novog Zelanda kada je redatelj u jednom trenutku zaprijetio da će - ne bi li smanjio troškove - preseliti realizaciju filmova u Istočnu Europu), a nije baš svejedno hoće li ukupna bruto zarada iznositi dvije ili tri milijarde dolara. Također, s budžetom od nevjerojatnih 750 do 800 milijuna dolara može se na ekranu napraviti puno više nego s dijelom umanjenim za trećinu. Ipak, napuhavanjem projekta nestalo je dramske kohezivnosti, što je i razlog da “Hobit” uživa puno slabiju reputaciju nego “Gospodar prstenova”.
Završetak trilogije otvara prazninu koju će teško biti ispuniti narednog Božića. Preostao je još samo jedan nastavak “Igara gladi”, nema još naznaka da će se serijal o Harryju Potteru iznova snimati, tržište je gladno “fantasy” spektakala u nastavcima, a kako se dosad pokazalo, nije baš lako pogoditi ukus gledatelja kada je ta filmska vrsta u pitanju: omjer promašaja i zgoditaka nije u korist holivudske tvornice snova. Mogu li ih zamijeniti filmovi o super junacima kojih se priprema na desetke? Možda, iako to nije isto. “Hobite” gleda obiteljska publika, to su bajke kao stvorene za ovo razdoblje, i neće baš biti jednostavno naći im prikladnu zamjenu.