PIŠE JURICA PAVIČIĆ

AKCIJSKI HIT KOJI RAZBIJA BARUŠTINU PRETENZIJE Lopov koji od djetinjstva pati od zujanja u uhu pa danomice, čak i tijekom pljački, sluša muziku

 

Suvremeni akcijski filmovi postali su kao oklopljeni vitezovi: nose toliku težinu, da se u njoj ne mogu ni pokrenuti. Suvremenim akcijskim filmovima nije posao da budu filmovi. Njima je zadaća da nose na leđima čitav potencijalni serijal, da budu dio proširenog filmskog univerzuma, te da se ulančavaju u kompleksne medijske ekstenzije. Oni su redovito uvod u nešto što nisu oni sami. K tomu, oni su neopisivo pretenciozni, a nakana im je ništa manje nego stvaranje nove mitologije.

Tijekom ovog mjeseca vidjeli smo dva akcijska filma koji poput lahora razbijaju tu baruštinu pretenzije. Oba su filma perolaka, brza, zabavna i nepretenciozna. Oba su čisti kinematski užitak. Oba se - ujedno - vezuju na dobru tradiciju žanrovskog filma 70-ih i 80-ih. Prvi (i po meni bolji) od ta dva filma je “Atomska plavuša” Davida Leitcha. Drugi je “Baby Driver” britanskog režisera Edgara Wrighta.

Naslovni junak “Baby Drivera” je Miles “Baby” (Ansel Esgort), tinejdžer koji fenomenalno vozi auto. Baby je vezan dužničkim ropstvom uz kriminalca (Kevin Spacey) kojem je svojedobno ukrao auto s dragocjenom robom. Baby svoj dug otplaćuje tako što vozi tijekom pljačke banaka i pošta. Baby je virtuozni vozač koji pljačkaške ekipe izbavlja iz najvratolomnijih škripaca. Istodobno, on ima i hendikep. Nakon nesreće u djetinjstvu ima tinitus (zujanje u uhu) pa danomice, čak i tijekom pljački, sluša muziku. Nakon što Baby otplati dug, kani se vratiti običnom životu. No, kriminalni poslodavac od njega traži još jednu vožnju. Baby mora voziti pljačkašku ekipu u kojoj su nasilni psihopat (Jamie Foxx), te par gangstera koji imaju svoj paralelni plan (Eiza Gonzalez, Joe Hamm). Sve se, dakako, izvrgne u pravi metež nasilnih obrata.

 

Edgar Wright (1974) je Britanac koji se proslavio sredinom prošlog desetljeća atipičnim zombi-filmom “Shaun of the Dead” da bi potom nanizao zanimljivu nisku otkačenih, srednjebudžetskih žanrovskih filmova. Privukao je pažnju britanskih produkcijskih mogula Bevana i Fellnera koji su uložili u “Baby Drivera” 34 milijuna dolara, što se pokazalo kao dobar ulog jer je film do sada u kinima zaradio peterostruko. Britanski “heist movie” s mjestom radnje u Atlanti i vrlo američkom ikonografijom pojeo je u kinima kudikamo skuplje i preuzetnije studijske projekte. Na prvi pogled to je čudno - jer, u “Baby Driveru” nema ničeg što niste vidjeli sto puta. Sve je tu - i čestiti lopov, i pljačka koja će pouzdano biti zadnja, i konobarica dobrog srca, čak i bijeg cestom 66.

“Baby Driver” je u osnovi košara najotrcanijih klišeja u spoju s likovima za koje ni jednog trenutka ne povjerujete da stvarno postoje. Ali, britanski režiser tu je dvojbenu robu uspio upakirati u spoj brzine, slike i zvuka koji je šarmantno zarazan. Film je zabavan, dinamičan, pun je domišljatih referenci na muziku i scena koje su same po sebi dopadljivi slatkiši. Ono što Wright radi ponajviše podsjeća na ono što su 80-ih godina radili, ili nastojali raditi, Walter Hill ili Luc Besson. Taj retro-štih očito je sjeo kritici, pa “Baby Driver” trenutno ima fantastične recenzije, a “Sight and Sound” ga je proglasio filmom mjeseca. Ta euforija je za moj ukus malo pretjerana - no, jedno je sigurno: “Baby Driver” je komad dobre kino zabave.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo