Dosegao je ugled jednog od najvećih pop-glazbenika 20. stoljeća. Kreirao je i najbolje utjelovio čitav glazbeni pravac koji će ga nadživjeti - reggae. Snimio je album “Exodus” koji će dugo poslije njegove smrti biti odabran za najbolji u 20. stoljeću. Bio je više od muzičara; uspio je postati politički guru, religijski propovjednik, dekolonizirao je popularnu glazbu i prvi unutar muzičke industrije razbio monopol anglosaksonskog sjevera, otvorivši vrata za “world music”.
Postao je karizmatskom figurom poput Jima Morrisona ili Chea, utjelovio je jug i bunt, a njegove slike nalaze se diljem tamnoputog juga, od Indije do Afrike, kao znak identiteta marginalnih, obojenih, trećesvjetskih. Sve to Bob Marley učinio je u osam intenzivnih godina, između 1973., kad prvi put snima album za britansku firmu i postaje globalno slavan, i 1981. kad će u bolnici Mount Sion u Miamiju umrijeti od metastaze na mozgu. Tih osam godina kondenzirani su ekstrakt jedne velike muzičke i životne priče.
Projekt na čekanju
Ali što je bilo prije toga? Tko je Bob Marley? Odakle je došao i kakvo je njegovo mjesto tamo odakle je došao? Na ta i mnoga druga pitanja nudi odgovor dokumentarni film i serijal “Marley” škotskog režisera Kevina Macdonalda koji je prikazan na Berlinskom festivalu izvan konkurencije. Dvoipolsatni dokumentarni film - podijeljen u tri “televizična” dijela - dosad je jamačno najiscrpniji prikaz karijere utemeljitelja reggae fenomena. U ranoj fazi uz projekt je bio vezan Martin Scorsese, da bi potom na mjesto režisera došao režiser klasika “Kad jaganjci utihnu” Jonathan Demme, koji je film napustio nakon neslaganja s producentima. U dokumentarni projekt tada je ušao 44-godišnji Škot Macdonald, koji se, po vlastitim riječima, za fenomen Marley zainteresirao nakon što je u Ugandi snimao političku dramu “Posljednji škotski kralj”. Tada je lutajući predgrađima Kampale prvi put shvatio kultni status i parareligijsko obožavanje koje prema Marleyju gaji subsaharska, crna Afrika. Latio se režije filma koji prvi put javnosti donosi brojne malo poznate ili posve nepoznate podatke, fotografije, snimke slike i zvuka.
Robert Nesta “Bob” Marley rođen je 1945. u brdskom selu Nine Mile u parohiji St. Ann na sjeveru Jamajke. Majka mu je bila crna tinejdžerska mještanka, a otac kudikamo stariji britanski oficir kojeg je mali Marley vidio svega nekoliko puta i koji je umro kad je Bobu bilo deset godina. Jedan od zanimljivih uvida Macdonaldova filma jest rasni aspekt Marleyjeva identiteta: u potpuno crnoj lokalnoj zajednici, Bob se kao “bjelji” mješanac izdvajao i bio otpadnik, što će kasnije pobuditi njegov interes za pitanje rase i crnog kulturnog identiteta.
Tipičan mladac
Do sredine šezdesetih, Bob Marley ima usud tipičnog trećesvjetskog mladića bez obrazovanja: radi nekvalificirane pomoćne poslove, živi u prigradskom slumu Kingstona, a tijekom 1966. seli se s majkom u SAD, gdje u Delawareu radi na liniji za sklapanje Chryslera. Tijekom šezdesetih Marley je član niza boy-bendova koji imitiraju aseptičku, benignu sjevernoameričku pop glazbu. U drugoj polovici šezdesetih Marley i njegovi sastavi (“Teenagers”, pa “Wailers”) već su pristojna lokalna pop-atrakcija, redovito dosežu vrh jamajčanske top-liste, no izvan male, izolirane otočke nacije koja ima samo 2,8 milijuna žitelja za njih ne zna nitko.
Marley je svjestan toga i tjera Wailerse na beskonačne, iznurujuće turneje po Britaniji i SAD-u, najčešće bez para, što dovodi početkom sedamdesetih i do loma u bendu. No tada bend otkriva reggae ritam, a Marley rastafarijansku religiju te unosi politiku u svoje stihove.
Pušta dreadlockse, pjeva o Sionu, Etiopiji, Egzodusu i Africi koja u tom času gori od narodnih revolucija, uživa prve godine dekolonizacije i ne izgleda kao desperatno, od boga zaboravljeno mjesto kao danas. U toj eri, nedugo nakon rata u Alžiru, u času kad Frantz Fanon piše “Crno lice, bijela maska”, kad Getino i Solanas pišu manifest “trećeg filma”, Marley se sprema postati glasnogovornik postkolonijalnog juga.
Te 1973. godine potpuno dekintirani Wailersi ulaze u studio producenta Chrisa Blackwella u Londonu. Blackwell je svjestan da tadašnji rock više nema revolucionarni, subverzivni pogon i prepoznaje ga u Marleyju. U dvije godine Marley snima za Blackwella dva albuma, Eric Clapton prepjevava “I Shot the Sherif”, a “Wailersi” stječu globalnu slavu. Neviđeni ženskar, ljubitelj trave i nogometa, Marley useljava s gomilom pratilaca, muzičara, ljubavnica i žicara u vilu u kingstonskoj ulici Hope broj 56, koja postaje hram reggaea, spavaonica, studio, nogometno igralište, kupleraj i politički debatni klub.
Oružani obračuni
Macdonaldov film otkriva još jedan aspekt fenomena Marley koji je Europi manje poznat, a to je Marley kao (ne uvijek spretna i bistra) politička figura. Sredinom sedamdesetih godina Jamajka je žestoko politički podijeljena između lenjinističke stranke PNP i umjereno lijevih - za ljevicu konzervativnih - laburista. Dvije frakcije etiketiraju se kao “komunjare” i “fašisti”, a političke tenzije pretočile su se i u obračune naoružanih uličnih gangova koji su se legitimirali stranačkim bojama. U tom trenutku, već globalno poznati Marley će u jesen 1976. - nekoliko dana prije parlamentarnih izbora - u kingstonskom parku organizirati koncert “Smile Jamaica” za potiranje tenzija. Lijeve milicije doživjet će to kao potporu premijeru Manleyju pa je na Marleyjevu kuću pucano, a sam glazbenik lakše je prostrijeljen. Nakon toga seli se u Britaniju, ali se tri godine poslije vraća i smiruje tenzije u Jamajci.
Kobna ozljeda
Macdonald se u filmu ne libi pokazati i Marleyjevu bezgraničnu karakternu neodgovornost. Lako je lomio mostove sa suradnicima, imao je dvanaestero djece sa sedam različitih žena, a neodgovornost spram vlastita zdravlja fatalno ga je koštala. Godine 1977., nakon nogometne ozljede, doktor mu je dijagnosticirao melanom nožnog prsta i naložio amputaciju tabana. “Marley je primao mnogo loših savjeta od svojih bližnjih”, sjeća se u filmu Blackwell, “a jedan od njih je bio taj da ne posluša liječnika”. Amputaciju je Marley navodno odbio iz vjerskih razloga (za rastafarijance tijelo je hram), no u filmu se kao vjerojatnija iznosi tvrdnja da nije htio amputaciju jer ne bi više mogao igrati nogomet. Bila je to kobna greška: metastaze su se raspršile tijelom i ubile ga u 36. godini.