Tako nešto ne pamtim da sam doživio. Već je uobičajeno da u rano poslijepodne u domaćim multipleksima naletite u dvoranu sa samo dva-tri posjetitelja, no da ćete to doživjeti u elitnom terminu subotom uvečer (točnije, u 19.45) u još elitnijem CineStar Kaptol Boutique Cinema, to je bilo teško za pretpostaviti.
Pritom, kad sam ušao u dvoranu, učinilo mi se da sam jedini gledatelj, no poslije sam u zadnjim redovima u polumraku zapazio još jednu osobu. Poslije se ispostavilo da je to moj kolega, filmski kritičar Josip Grozdanić.
Prosjek gledanosti
Koji je to film koji je privukao samo dvojicu filmskih kritičara? “Svinjari” Ivana Livakovića, koji je prije desetak dana imao svečanu premijeru u toj istoj dvorani i bio ispraćen ovacijama. Namjerno na nju nisam otišao, jer ne volim gledati filmove okružen ljudima koji su sudjelovali u njegovoj izradi, radije sam izdvojio 38 kuna i kupio ulaznicu da vidim kako će na njega reagirati “obična publika”, no od nje ni traga. Ispao sam bedast, jer sam zanemario poznatu činjenicu da ta “obična publika” jako dobro zna što treba gledati a što ne. Drugi tjedan pogledao sam rezultate “Svinjara” na web stranici www.boxoffice.hr i ustanovio da je film u tjedan dana skupio 246 gledatelja i to u osam dvorana diljem Hrvatske: budući da je ponegdje imao i dvije projekcije dnevno, ispada da ga je u prosjeku gledalo dvoje do troje ljudi po dvorani, a možda ni toliko jer se takve brojke – pogotovo kad je domaći film u pitanju – lako lažiraju.
Previše novca
Tako je neslavno završila odiseja filma koji je prije osam godina, kada je kao projekt od Hrvatskog audiovizualnog centra dobio dva milijuna i 800 tisuća kuna financijske potpore, izazvao mali skandal, jer se smatralo da je to previše novca za debitanta ne bog zna kakve reputacije, s tek nekolicinom uvrnutih studentskih kratkih radova u svojoj filmografiji.
Livaković je ubrzo potom u produkciji Akademije dramske umjetnosti snimio “no budget” ezoteriju “Bitchville” od 72 minute, i formalno prestao biti debitant, bar kad je cjelovečernji igrani film u pitanju, no “Svinjari” nikako da stignu do kina. Je li problem bio u neiskustvu glavnog producenta ili u neumjerenim prohtjevima mladog redatelja kojem nisu bila dovoljna sredstva s kojima su njegovi kolege napravili i neusporedivo kompliciranija ostvarenja? Tko bi ga znao. “Svinjari” su se napokon pojavili u Puli prije dvije godine, nisu provocirali toliko koliko se očekivalo, ipak se film najavljivalo kao žestoku grotesku u kojoj je Hrvatska predstavljena kao kupleraj reality showova, “cajki”, skorojevića i svakojakih gubitnika, zbiva se tu svašta - od ubijanja novorođenčadi (dakako, fiktivnih), klanja svinja i homoseksualnog silovanja (opet fiktivnog) - međutim, većina mojih znanaca izlazila je s projekcije izmoždena, a oni mudriji pobjegli su iz kina nakon petnaestak minuta ili u najboljem slučaju pola sata. Ja sam ostao do kraja i s odmakom od dvije godine ponovno pogledao film: došao do istog zaključka - to je naprosto negledljiva papazjanija.
Velika pouka
Problem je u tome što i grotesku treba znati napraviti. Vjerojatno niste gledali mađarski film “Taxidermia”, svojedobno prikazan na Zagreb film festivalu, u kojem ima svakojakih gadosti, ali je to virtuozno režirano. “Svinjari” su naprosto diletantski film, vizualno ružan, prenatrpan i zamoran, čiji autor ne može napraviti ništa suvislo što traje više od dvadeset i nešto minuta: to je i tajna (relativnog) uspjeha njegove TV serije “Nemoj nikom reći”, koja je već u drugoj sezoni, a epizode su joj vrlo, vrlo kratke.
“Svinjari” su velika pouka našem HAVC-u. Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti hoće li se odobreni projekt prometnuti u kino hit ili bar u ostvarenje koje respektiraju kritičari i strani festivali, no u Livakovićevom slučaju sve je ukazivalo na debakl koji se i dogodio. Film je, istina, pozvan na beogradski FEST, međutim, tamo je više služio kao opomena: “Evo što se snima u Hrvatskoj!” To nam zbilja nije trebalo.