Hana Jušić (Šibenik 1983) pojavila se u hrvatskoj kinematografiji početkom ovog desetljeća nizom kratkih filmova koji su odmah skrenuli pažnju struke. Njeni brutalni, pomalo mizantropski i vizualno upečatljivi filmovi naviještali su da bi mlada šibenska redateljica mogla napraviti ozbiljnu kino karijeru. Čini se da se taj scenarij upravo i odvija.
Debitantski film Hane Jušić “Ne gledaj mi u pijat” uvršten je u prestižni program Giornate degli autori/Venice Days filmskog festivala u Veneciji. Film Hane Jušić na mletačkom će se Lidu novinarima i akreditiranima predstaviti u srijedu, a tim povodom razgovaramo s redateljicom.
Gledao sam vam i kratke filmova, i ovaj film, i čini mi se da vas strašno zanima obitelj, ali ne kao kršćansko-idilična predodžba “obiteljskih vrijednosti”?
- Uf, zabrinula bih se za sebe da me zanima kao kršćansko-idilična predodžba “obiteljskih” vrijednosti. Da, mehanika odnosa unutar obitelji je tema koja me dugo opsjedala. Volim raspisivati situacije u kojima se ljudi ne denfaju i ne cenzuriraju, u kojima pokazuju osobine kojih se inače srame, u kojima se sadistički iživljavaju nad bližnjima, ili ih emocionalno ucjenjuju - odnose koji su dugotrajni i zagađeni svakojakim, često vrlo kontradiktornim emocijama.
Ta fiksacija na obitelj zanimljiva mi je zato što je kod nas rijetka: iako smo društvo barba luka, nepotizama, braće ove i one, obitelj je slabo prisutna u hrvatskim filmovima i knjigama?
- Da, ali čini mi se da kod mojih generacijskih kolega i onih mlađih ta tema sve više dolazi u fokus, npr. čini mi se da se dosta nedavnih uspješnih kratkih filmova bavi tom temom, evo sad među posljednjima “Cvijeće” Judite Gamulin, “Zvjerka” Daine Pusić, “Medo mali” Igora Jelinovića, “Nas dva” Andrije Mardešića.
Prvi put snimate u rodnom gradu - Šibeniku. Tretirate ga jako zanimljivo. Sasvim ste odstranili razgledničko-turistički aspekt, grad izgleda zgužvano i tijesno?
- To mi je bila osnovna namjera, meni i snimateljici Jani Plećaš. Nekad imam dojam da je Dalmacija estetski malo silovana kičastim razgledničarskim pristupom, da joj je teško pristupiti izvan te već podosta izlizane estetike. A zapravo se, bar po meni, njena najveća ljepota i filmičnost krije iza tih oprobanih vizura, u socijalističkim naseljima gdje neboderi imaju pogled na more, u stražnjim uličicama izvan centra, šarenim svjetlećim reklamama u kombinaciji s karakterističnim uličnim lampama u obliku dude, neočekivanim gigantskim palmama usred nekog kvarta.
Također u grad smo htjele uvući zagušljivost, dojam ljetne večeri kad ljudi sjede ispred zgrade, kad iz stanova trešti najavna špica Dnevnika ili neka utakmica, sve je ljepljivo, puno komaraca; s jedne strane je ugodno, umirujuće i nije osamljeno, s druge zagušljivo i tijesno.
Svima dobro poznate vizure Šibenika pazili smo da ne pokažemo sve do kraja filma, kad se čini da Marijana napušta svoj svijet iz stražnje uličice i odlazi među neznance i strance, turiste.
Film je strašno mediteranski u smislu da je sve svima na pijatu, da se sve događa na ulici, da postoji “kor” susjeda koji na ulici zna sve... ali opet je to nekako opresivno, nimalo pitoreskno?
- Kao i s Dalmacijom, i Dalmatinci u našim serijama i filmovima lako odu u simpatične vrckaste karikature koji, čim otvore usta, već su svima smiješni. I tijekom pisanja scenarija i samog snimanja trudila sam se to izbjeći i prikazati možda malo “mračniju” stranu Mediterana. Iako nisam prava Šibenka, budući da ondje ne živim, nadala sam se da dovoljno dobro poznajem taj mentalitet da ga mogu prikazati izvan pitoresknih klišeja, dakle prikazati i njegovu grubost, određenu neempatičnost, zadiranje u privatnost bližnjih, mračan rugalački humor, osobine koje su mi filmski iznimno zanimljive.
Gdje ste kvragu našli glavnu glumicu? Pala je niotkuda, a nevjerojatna je?
- Mia i ja zezale smo se kako će to biti super priča jednom kad snimimo film - naime upoznala sam je na plaži u Komiži. Bila sam usred potrage za glavnom glumicom, Marijanu sam imala u glavi čvrsto definiranu i nikako nisam uspijevala naći glumicu koja bi baš bila to. U jednom trenu odlučila sam kako ću ujesen početi raditi audicije za naturščike, ali na godišnjem odmoru ugledala sam tu curu koja je bila Marijana iz moje glave. Promatrala sam je danima, na kraju joj prišla. Mia je došla u Zagreb na audiciju i moja je potraga završila. Radile smo godinu dana, no i dalje nas je bilo strah kako će biti na setu s puno ljudi i kad joj se u lice unese velika profi kamera. No ona je u tim uvjetima bila samo još bolja, ima nevjerojatnu karizmu.
Redateljica Hana Jušić i glumica Mia Petričević na snimanju filma
Najneočekivaniji izbor u podjeli je Arijana Čulina. Nju ljudi obično poimaju kao stand-up komičarku, kod vas ima dramsku ulogu?
- A to je zato što je publika, pogotovo izvan Splita, nije imala prilike nigdje gledati u drugačijem izdanju – Arijani je ovo također debitantski film. Mislim da je nekako uvijek zanimljivo kad komičar izvodi dramsku ulogu, Arijana je napravila zbilja odličan posao. Transformirala se i psihički i fizički, mnogi ljudi koji su gledali film nisu je prepoznali do odjavne špice. Lik koji glumi po nekim kriterijima je prava negativka, a ona je uspjela u nju dodati nekog djetinjeg šarma i topline.
Što volite u suvremenom filmu? Po filmu bi rekao da vas s jedne strane pali Lucrecia Martel, s druge Gaspar Noé?
- Da, jako volim Lucreciju Martel, volim i rane filmove Harmonyja Korinea za koje mislim da su me dosta obilježili, mislim da su me obilježili i Lanthimosovi i Seidlovi filmovi. Nekako nikad nisam baš bila fan Gaspara Noéa, pogotovo filma “Enter the Void”, uvijek mi se čini kao da se malo pravi važan. U zadnje vrijeme manje gledam novije filmove. Napravila sam profil na nekoj internetskoj stranici gdje staviš kvačicu za svaki film koji pogledaš i sad manijakalno gledam sve starije filmove koje sam propustila, tipa otvorim listu filmova koje je izdao Criterion, ili listu 100 najboljih noira, ili listu kultni filmovi po izboru Quentina Tarantina i onda idem gledati one koje mi se učine privlačnima, ili me sram da ih još nisam pogledala, al bez nekog pretjeranog reda. Evo recimo neki dan sam pogledala “Jednookog Jacka” koji je režijski dovršio Marlon Brando – (koji svima preporučujem), i “Crnog Orfeja” Marcela Camusa.
Top 3 hrvatska filma, klasična i novija?
- Ako uzmemo u obzir samo dugometražne igrane filmove od novijih su mi najbolji “Obrana i zaštita” i “Crnci”. Od klasičnih “Lisice” i “Događaj”.
Što očekuješ u Veneciji?
- Budući da je to prvo javno prikazivanje, nadam se da će se film ljudima svidjeti. Jako sam uzbuđena.