Kaže se da je starog psa teško naučiti nove trikove, a to izgleda ne vrijedi samo za pse, nego i za Akija Kaurismakija.
Finski postmodernist 80-ih je i 90-ih godina zarazio svjetsku publiku svojim silno duhovitim filmovima u kojim je pastiširao klasike svjetske literature i reciklirao ih svojim originalnim stilom koji se uvelike oslanjao na nijemi film. U to doba, Kaurismaki je stvorio svoj vlastiti retro-šik koji se sastojao od smjese rockabillyja i Sovjetskog Saveza, a njegovi visokoparni humoristički dijalozi ostali su nezaboravni.
Kaurismaki zadnjih godina radi malo, i ne baš najbolje. Film s kojim se u utorak predstavio u Berlinu - “Druga strana nade” - njegov je tek drugi film u 11 godina. No, i ovaj film u dobroj se mjeri sastoji od reciklaže motiva njegovih prijašnjih klasika. Kao u “Le Havreu” i ovdje je junak ilegalni imigrant kojeg pomaže družba lokalnih marginalaca. Kao i u genijalnom “Lutajući oblaci”, i ovdje se glavnina radnja zbiva u restoranu. Kao i u Akijevom klasiku iz 1996, i ovdje je junak novi vlasnik koji se ekipom ekscentričnih zaposlenika pokušava gostionicu dići iz propasti. Kaurismaki je - ukratko - u Berlin stigao s filmom koji ostavlja dojam zamrznutog, pa podgrijanog ručka.
Kaurismakijev film jedan je od pet naslova prikazanih u natjecateljskom segmentu u utorak i srijedu. Od preostalih filmova, onaj koji se struci ovdje daleko najviše svidio je “Fantastična žena” čileanskog režisera Sebastiana Lelija, inače dobitnika Srebrenog medvjeda 2013. za film “Gloria”. “Una mujer fantástica” počinje prizorom večeri dvoje ljubavnika - lijepe kavanske zabavljačice, te postarijeg, no naočitog industrijalca. Nakon saune, plesa, vina i seksa, industrijalac se usred noći budi s jakim bolom u prsima, te na putu do kirurškog stola umre od kapi.
Glavna junakinja - mi bismo rekli sponzoruša - najednom se nađe u košmaru. Policija je sumnjiči za smrt, odjel za poroke vjeruje da je prostitutka, obitelj pokojnog tjera je iz stana i brani joj doći na pokop. A kockice slagalice polako se slažu sve dok ne uslijedi veliko i efektno iznenađenje, koje na vezu i identitet ljubavnika baci sasvim novo svjetlo. Riječ je o zrelom, dramaturški preciznom filmu koji nije u čistom smislu triler, ali se vidi da je Lelio učio od meštara trilera kao što su Hitchcock i De Palma.
Dok prisutni ovdje jako vole Leliov film, na nešto manje je odobravanje naišao “Party”, novi naslov britanske redateljice Sally Potter. Riječ je o crno-bijeloj komornoj drami koja se čitava događa u 70 minuta unutar četiri zida jednog londonskog buržujskog doma. Gazdarica tog doma je Janet (Kristin Scott Thomas), političarka koja je upravo imenovana novom britanskom ministricom zdravstva. Da to proslavi, pozvala je u stan krug najbližih prijatelja, koji uključuje ciničnu američku kumu (Patricia Clarkson), njenog muža njemačkog homeopata (Bruno Ganz), par lezbijskih intelektualki (Cherry Jones, Emily Mortimer), te prijateljicu kojoj je muž mladi naočiti bankar (Cilllian Murphy). Kad se gosti skupe, slijedi šok jer muž političarke (neprepoznatljivo mršavi Timothy Spall) obznani da je terminalno bolestan. Od tog časa, kreće niz obrata i peripetija, preljuba i neugodnih priznanja garniranih i jednim pištoljem. Što je Sally Potter s filmom htjela, prilično je jasno.
“The Party” je satira na lijevo-liberalnu inteligenciju koja snatri da bi mijenjala društvo, ali nije u stanju nadvladati ni svoj komoditet i nagone. Nije to nezanimljiva intencija, no film je pretrpan, prefabuliran i pun proizvoljnosti. Dojam je da bi s istim likovima i temom bilo koji od engleskih komercijalnih teatarskih rutinera poput Alana Ayckburna sročio bolji tekst.
Mizandristi: pokret radikalnih feministica protiv muškaraca
Od filmova prikazanih izvan konkurencije, svakako je najživopisniji bio “Mizandristi”, novi film kanadskog queer režisera Brucea LaBrucea. Najpoznatiji po svom alternativnom klasiku “Raspberry Reich”, LaBruce je režiser koji miješa političke i rodne teme, poetiku art-filma, te hardcore, često homoseksualnu pornografiju. Berlinski festival ga je često udomljavao, a novi film “Mizandristi” i snimio je u Berlinu.
“Mizandristi” se zbivaju u bliskoj budućnosti, kad pokret radikalnih feministica/lezbijki priprema totalni rat za prevrat društva i uništenje muškaraca. Mizandristice žive u komunama organiziranom poput samostana, šefuje im Sveta Majka, a kao sredstvo širenja revolucionarne “misli” koriste lezbijske porniće koje snimaju sami. Zaplet filma počne kad dvije uniformirane štićenice “samostana” nađu ranjenog muškarca, odbjeglog lijevog terorista, i skriju ga u podrum. Kao i obično kod LaBrucea, najveći štos filma su centralna dosjetka, te vizualni gegovi, priča je samo skicozni okvir, a likovi su marionete s kojima se Kanađanin igra po volji. LaBruce je relativno malo igrao u Hrvatskoj, bit će zanimljivo vidjeti hoće li ga u novoj konzervativnoj kulturnoj klimi tko kod nas prikazati.