RAT TALIJANSKIH FILMSKIH DIVA

Gina Lollobrigida o Sophiji Loren: Ja sam bila broj jedan, a ne ona

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 12.07.2017. u 08:32

Sophia Loren (lijevo) i Gina Lollobrigida (desno)

Prošlog tjedna nekoć velika talijanska filmska zvijezda Gina Lollobrigida proslavila je 90. rođendan, a prigodnu ceremoniju organizirala joj je rimska gradska uprava.

Predstavnicima medija zbilja nije bilo dosadno jer je glumica progovorila i o svojoj slavnoj suparnici Sophiji Loren: njihovo rivalstvo usporedila je s onim biciklista Fausta Coppija i Gina Baralija te opernih pjevačica Marije Callas i Renate Tebaldi. Dodala je pritom, nije to bilo pravo rivalstvo, nego izmišljotina Sophijinih press agenata, koji su na taj način htjeli promovirati svoju štićenicu. Oduvijek se znalo tko je broj jedan, to je Gina kojoj nije trebao muž producent poput Carla Pontija da bi se brinuo o njezinoj karijeri. Sve je napravila sama, donosila odluke kako ispravne tako i pogrešne, ali je nitko nikad nije skinuo s vrha. Tako bar ona tvrdi.

Natjecanje za miss

Zbilja, tko je bio veća zvijezda, Gina ili Sophia? Počele su dosta slično, nešto starija Gina (7 godina) sudjelovala je 1947. na natjecanju za Miss Italije i osvojila treće mjesto (konkurencija je bila žestoka, ispred nje su bile Lucia Bosè i Gianna Maria Canale, a bez priznanja su ostale Silvana Mangano i Eleonora Rossi Drago). Pred kamere se tada nije dospijevalo putem glumačkih škola nego ovakvih natjecanja, pa je Gina - nakon što je snimila jedan fotoroman - počela nastupati u filmovima (često su je sinkronizirali, što znači da njezin glas mnogim redateljima nije bio po volji) i već 1950. privukla pažnju milijardera i filmskog producenta Howarda Hughesa: došla je u Hollywood, navodno se uspjela obraniti od njegovih romantičnih salijetanja, ali je ipak potpisala s njim sedmogodišnji ugovor koji joj je onemogućio da glumi u Americi jer Hughes nije nudio ništa zanimljivog.

Zato je po povratku u Italiju odmah postala slavna, ponajviše zahvaljujući komedijama “Kruh, ljubav i mašta” i “Kruh, ljubav i ljubomora”, u kojima je igrala seljančicu Bersaglieru, čiji je dekolte imao podjednako važnu ulogu kao i njezina mazga. S uspjehom je snimala u Francuskoj (“Fanfan la Tulipe” i “Ljepotice noći” s Gérardom Philipeom, “Zvonar crkve Notre-Dame” s Anthonyjem Quinnom), da bi se krajem pedesetih, po isteku ugovora s Hughesom, mogla vratiti u Hollywood (već je prije toga snimila dva američka filma, “Udri đavola” Johna Hustona s Humphreyjem Bogartom i Jennifer Jones realiziran je u Italiji, a “Trapez” Carola Reeda s Burtom Lancasterom i Tonyjem Curtisom u Francuskoj).

Prijateljica Marilyn

Spektakl “Solomon i kraljica od Sabe” u režiji veterana Kinga Vidora trebao ju je ustoličiti kao novu holivudsku divu, no glavni glumac Tyrone Power umro je usred snimanja (zamijenio ga je Yul Brynner - za ovu prigodu s perikom), pa iako je film bio hit, kao da su joj bolje odgovarale uloge u komedijama poput “Kad dođe septembar” (s Rockom Hudsonom kao partnerom), za koju je dobila Zlatni globus, i “Buona sera, gđo Campbell” (još jedna nominacija za Zlatni globus), iz koje je nastao mjuzikl “Mamma Mia!”. Prije njezine smrti, prijateljevala je s Marilyn Monroe koja se skromno nazivala “američka Lollobrigida”.

Sophia je također sudjelovala na natječaju za Miss Italije, 1950., i dobila specijalno za tu prigodu izmišljenu titulu Miss elegancije. Uloge u filmovima isprva su bile male (iako je već tada upoznala Carla Pontija), u komediji “Bio je to on...da!da!” s Walterom Chiarrijem čak je nastupila “topless”, što su kasnije, kad se proslavila, obilato koristili tabloidi. U ekranizaciji opere “Aida” (1953.) igrala je naslovnu ulogu i ostavila dobar dojam (iako je samo otvarala usta, pjevala je Renata Tebaldi), da bi nakon toga postala poznato ime i našla idealnog partnera u Marcellu Mastroianniju (“Šteta što je takva”, “Lijepa mlinarica”), a odličnog producenta u Pontiju.

Veza s Grantom

Od 1957. snima za Amerikance, u spektaklu “Ponos i strast” snimljenom u Španjolskoj zaljubila se u partnera Caryja Granta, ali veza nije bila najsretnija zbog obostranog oklijevanja: kad je on postao odlučniji, ona ga je obavijestila da se udaje za Pontija. Za “Crnu orhideju” (1958.) s Anthonyjem Quinnom dobila je nagradu u Veneciji, svoje prvo glumačko priznanje, i uspješno nastupila u spektaklima “El Cid” i “Pad rimskog carstva”, međutim, film koji je tih godina snimila u Italiji, “Ciociara” (1960.), vinuo ju je među najvažnije svjetske zvijezde: za ulogu majke koja je silovana zajedno s kćeri najprije je dobila Zlatnu palmu u Cannesu, a zatim i Oscara, kao prva glumica koja nije igrala na engleskom jeziku i ipak izborila tu nagradu.

Nesumnjivo da je Ponti kao producent imao dosta zasluga, no i njena preobrazba od nekadašnje brbljave komičarke u ozbiljnu dramsku glumicu bila je sjajna. Šezdesetih je potpuno zasjenila Ginu, mediji su neprestano pisali o njezinim bračnim nevoljama (Ponti je već bio oženjen, nikako da mu priznaju razvod, pa im je oboma prijetio zatvor zbog bigamije), u režiji Vittoria De Sice snimila je s Mastroiannijem dvije iznimno popularne komedije, “Jučer, danas, sutra” i “Brak na talijanski način” (za potonju je dobila još jednu nominaciju za Oscara) i neprestano balansirala između Italije i Hollywooda. Mastroianni joj je i kasnije bio odličan partner, oboje su bili izvrsni u “Izuzetnom danu” Ettorea Scole (1977.) kao progonjeni homoseksualac i zapostavljena domaćica, a posljednji put su nastupili zajedno u mozaičkoj komediji Roberta Altmana “Prêt-à-porter” (1994.).

Kako su joj se 70-ih filmski nastupi prorijedili, Gina se otkrila kao kiparica, počela je fotografirati (i to vrlo dobro), a 1974. napravila je iscrpan intervju s Fidelom Castrom (dopao joj se kao muškarac, ali ne i kao državnik). Šteta je što nikad nije ozbiljnije prionula na pjevanje jer je imala glas zamjernog raspona. Od prvog supruga, slovenskog liječnika Milka Škofiča, razvela se 1971., a najveći peh imala je kad se vezala za 34 godine mlađeg Španjolca Javiera Rigaua: po njenoj verziji, on je 2010. inscenirao s njom vjenčanje u Barceloni, ali ju je na ceremoniji “glumila” njegova znanica, dok je Rigau tvrdio da nije bilo nikakvog lažiranja.

Autorica kuharica

Sophia je pak do Pontijeve smrti 2007. ostala s njim u braku, i tu je bilo emocionalnih uspona i padova, ali poslije više nije tražila novog životnog partnera. Skupljala je umjetnine, imala svoju liniju sjenila za oči i ruževa za usne, objavljivala kuharice i igrala kako sebe tako i svoju majku u TV filmu “Sophia: Njezina vlastita priča” (1980.). U anketi Američkog filmskog instituta uvrštena je među 25 najvećih holivudskih legendi.

Tko je dakle bio prvi, Gina ili Sophia? Pontijev udio na stranu, Sophijina glumačka karijera ipak je puno impresivnija. Kao ličnosti, obje su podjednako fascinantne.

ELIPSO

Izdvajamo