Možda ga ne znate po imenu, ali lice ste mu svakako vidjeli. Šezdesetih godina igrao je u sporednim ulogama u pustolovnim zafrkancijama “Kapetan Fracasse”, “Cartouche” i serijalu “Angelique” sa zanosnom Michèle Mercier, već početkom 70-ih niste ga mogli mimoići u hit komediji “Plavi agent s jednom crnom cipelom” (jedna od tri glavne uloge), i napokon je postao zvijezda u romantičnoj burleski “Kad slonovi pošašave”, kao sredovječni muškarac koji riskira brak zbog zanosne “žene u crvenom” (Anny Duperey). Nedugo zatim, u Hollywoodu je snimljena američka verzija s Geneom Wilderom i Kelly LeBrock, koja je zaradila puno više u svjetskim kinima, ali je original bio nenadmašan, pa je snimljen i nastavak “Ići ćemo u raj”.
Naravno, riječ je o Jeanu Rochefortu, koji je za Amerikance bio sinonim brkatog francuskog šarmera, pa su kupovali gotovo svaki film u kojem je glumio: pogotovo je bio uspješan “Frizerkin muž” Patricea Lecontea iz 1990., koji, tek primjera radi, uopće nije otkupljen za našu distribuciju.
Rođen 1930., tvrdi da mu je u djetinjstvu bilo tako dosadno, da je iz inata upisao pariški glumački konzervatorij. Tamo se sprijateljio s Jean-Paulom Belmondom i polako probijao kao komičar u cabaretima: beskrajno je zahvalan kultnoj glumici Delphine Seyrig (“Prošle godine u Marienbadu”) koja mu je u kazalištu osigurala zahtjevne uloge, što je pak rezultiralo sve većom eksponiranošću na filmu. Zahvalan je i velikom francuskom redatelju Bertrandu Tavernieru koji mu je dao ulogu policijskog inspektora u svom prvijencu “Urar iz St. Paula”: htio je komičara koji bi ovom prigodom pokazao znatno drugačije lice.
Još je uspješnija bila povijesna satira “Neka svečanost počne”, za koju je dobio svog prvog Césara, ali za sporednu ulogu, da bi ga potom dobio i za glavnu u filmu nevjerojatna naslova “Rak koji bubnja” (nadimak glavnog junaka). Imao je još nominacija, pa su smatrali da je zaslužio Césara i za životno djelo (1999). Upravo tada Terry Gilliam htio ga je za glavnu ulogu u tih godina najskupljem europskom filmu svih vremena, “Čovjek koji je ubio Don Quijottea”, trebao je igrati viteza smiješnog lika, međutim, povrijedio se na snimanju, bilo je još nevolja i produkcija je prekinuta (o tome je snimljen poznati dokumentarac “Izgubljen u La Manchi”). Možda se uskoro i nastavi ali bez njega u glumačkoj postavi.
Umro je u Parizu u 82. godini, u noći sa subote na nedjelju. Dvaput se ženio, ima petoro djece, a jedan od njih je sin iz veze s glumicom i redateljicom Nicole Garcia, s kojom je dugo živio nevjenčano.