19. DHF

Muzej Mimara u službi briljantne filmske satire

Dokumentarna selekcija ovogodišnjih dana bila je, inače, prilično slaba

ZAGREB - Ne televiziji upravo gledamo preambiciozni, preskupi serijal o Titu Antuna Vrdoljaka. Uskoro nas čeka još jedan dokumentarac o bivšem državniku, onaj Lordana Zafranovića. No, ne bi me uopće iznenadilo kad bismo na koncu ustanovili da najbolji film o Titu nije ni jedan od ta dva, nego jedan mali, jeftini film koji je prikazan na DHF-u - “ZOO Tito” Ante Kuštre.

Prava tema - Tito kao mit

Za razliku od filmaša i publicista koji tragaju za “misterijem Tito”, Kuštre je shvatio da prava tema nije Tito kao osoba, nego Tito kao mit i medijska reprezentacija. Shvatio je da Josip Broz kao osoba i nije ništa drugo nego prazni znak za ideološka učitavanja te da tema filma trebaju biti sve pojavne manifestacije titofilije i titofobije koje taj početni prazni zrak zrcale u dvorani iskrivljenih ogledala.

Na samom početku filma Kuštre nas upoznaje s Jozom Radanovićem, oficirom HOS-a koji je u studenome 1991. otpilio željeznu konstrukciju na kojoj su stajala devet metara visoka osvijetljena slova TITO na obronku splitskog Marjana. Željezo konstrukcije razvareno je i iskorišteno za rešetke Zoološkog vrta, iz čega Kuštre izvodi naslovnu metaforu. Radanovića, svojevrsnog autoironičnog nacionalista, Kuštre vodi po mjestima titovske fetiš kulture, uključujući i sarajevski kafić “Tito”.

Istodobno, Kuštre se bavi teorijama zavjere oko Titova identiteta i odvodi nas u kuće zadrtih sljedbenika pokojnog vođe. Tako upoznajemo bračni par, dalmatinske veterane sa Sutjeske, potom zagrebačku Židovku koja Tita nosi na lančiću, pa sve do jedne religiozne starice u čijem stanu Tito stoji uz Gospu i Svetog Antu Padovanskog. “Zoo Tito” bio je vjerojatno najzabavniji film u inače prilično slaboj dokumentarističkoj konkurenciji Dana.

Najgora malograđanština

No, epitet najboljeg “doksa” dodijelio bih filmu “Mimara Revisited” Darka Volarića. Suprotno očekivanju - nije film o Mimari, njegovoj zbirci i nebrojenim kontroverzama oko atribucija i podrijetla umjetnina. Umjesto toga, Volarić konfrontira današnjicu muzeja i visoka očekivanja s kojima su Hrvati dočekali Mimaru, zbirku koja jer trebala postati “naš Louvre” i pretvoriti nas “u Europu”.

Danas, Mimara je mjesto najgore malograđanštine, prostor u kojem slikarski klasici kohabitiraju s modnim revijama, prezentacijama farmaceutskih tvrtki i zakuskama “celebrityja”. “Mimara Revisited” oštrouman je portret hrvatskog mladog kapitalizma, briljantna satira o iskompleksiranom narodu koji bi sve prodao za girlande od štukature, a iza tih girlandi sad se prodaju - perilice.

Tagovi

Najnovije