Dokumentarac “Senzacija: Priča o Hedy Lamarr”, u kojem kao izvršna producentica figurira Susan Sarandon, započinje poznatom izjavom nekadašnje seks-bombe: “Bilo koja djevojka može izgledati glamurozno. Dovoljno je da stoji ukočeno i izgleda glupo”. Hedy je to rekla iz iskustva. Reklamirana kao najljepša žena na svijetu, u što su mnogi vjerovali, odlično je zarađivala kao glumica, iako je mogla napraviti još uspješniju karijeru kao izumiteljica. Dokumentarac je režirala Alexandra Dean, koja priznaje da se u njega uopće ne bi upustila da nije došla u posjed četiri audio kazete na kojima je Hedy ispričala svoj život novinaru magazina Forbes 1999.: kazete su se nalazile u zakutku redakcije i vjerojatno bi završile u smeću da netko tek nedavno nije otkrio što se na njima nalazi. Film je imao premijeru u travnju na njujorškom Tribeca Film Festivalu, a prošlog tjedna i na Jerusalem Film Festivalu: dvorane su u oba slučaja bile dupke ispunjene, čak i na reprizama, jer je priča o Hedy Lamarr, koliko god u dijelovima poznata, prvi put izložena u cijelosti.
Rođena 1914. u Beču kao Hedwig Eva Maria Kiesler, jedina kći židovskog bankara Emila Kieslera (podrijetlom iz Lviva u Ukrajini) već se kao curica doimala posebno. S pet godina dobila je poklon, igračku u kojoj se nalazila muzička kutija: najprije ju je potpuno rastavila, a zatim savršeno sastavila. Školovali su je u Švicarskoj, govorila je četiri jezika, mogla je postati što je htjela, no kako je bila iznimna ljepotica, opredijelila se za glumu: film ju je očarao, a kad je upoznala legendarnog Maxa Reinhardta i primljena u njegovu glumačku školu, znala je da je na pravom putu.
Bolesno ljubomorni austrofašist
Od 1930. nastupa u filmovima, no sa 18 godina drznula se skinuti gola u glasovitoj “Ekstazi” Gustava Machatyja i simulirati prvu scenu orgazma u povijesti kinematografije, što je izazvalo golemi skandal, ali i stampedo gledatelja u europskim kinima. Donekle zgranuta odjekom tog “malog filma”, otad je nastupala samo u kazalištu gdje ju je zapazio njezin prvi suprug, industrijalac i tvorničar oružja Friedrich Mandl. Bio je austrofašist, bliži Mussoliniju negoli Hitleru, no potonji ga je ionako izbjegavao jer mu je otac bio Židov, ali nije imao ništa protiv trgovačkih sporazuma s njegovim imperijem. Na Hedy je bio bolesno ljubomoran, čak ju je i tukao te pokušao otkupiti sve postojeće kopije “Ekstaze”, što je naravno bilo nemoguće: uostalom, jednu od njih posjedovao je njegov poslovni partner Mussolini.
Godine 1937. svima je bilo jasno što se događa u Europi, pa je ona drogirala svoju sobaricu, ušila u kaput sve dragocjenosti koje su joj bile pri ruci i, nakon što se provukla kroz prozor, pobjegla je njezinim biciklom. Završila je u Parizu, preko agenta upoznala šefa MGM-a Louisa B. Mayera koji je upravo tada na europskoj turneji tražio nove talente, nije baš bio oduševljen njezinom skandaloznom reputacijom, pa su se pregovori otezali, a njoj se nije dopala ni suma za višegodišnji ugovor koji joj je nudio. U Ameriku su putovali istim brodom, za večeru je obukla jedinu haljinu koju je imala i zasjenila sve prisutne konkurentice, Douglas Fairbanks mlađi nije s nje skidao pogleda, a Mayer je zaključio da je pogriješio što je nije odmah angažirao. Na prijedlog njegove supruge, kojoj se sviđala Barbara La Marr, glumica iz razdoblja nijemog filma i jedna od prvih žrtava droge u tvornici snova, Hedy Kiesler postala je Hedy Lamarr.
U Hollywoodu se brzo adaptirala, pogotovo što su joj prvi filmovi “Alžir” s Charlesom Boyerom i “Grad petroleja” sa Spencerom Tracyjem i Clarkom Gableom bili veliki hitovi. Na opće iznenađenje, udala se za dvadeset godina starijeg scenarista Genea Markeyja, iako je mogla dobiti koga je htjela, no taj je valjda imao šarma jer su mu među suprugama bile glumice Mirna Loy i Joan Bennett. Brzo se razočarala čim je doznala da je on vara i još brže se razvela. Imala je mnoštvo veza, oko nje se motao i milijarder Howard Hughes, međutim, ona ga je nazvala najgorim ljubavnikom s kojim je ikad bila, ali su si intelektualno odgovarali. Hughes je imao opsesiju napraviti najbrži zrakoplov na svijetu, a ona mu je pomagala simuliranjem strelovitog plivanja ribe i letenja ptice.
Tajni komunikacijski sistemi
U Europi je već počeo 2. svjetski rat, Amerika se uključila tek u prosincu 1941., kada je Hedy procijenila da će više pomoći svojoj novoj domovini (čija je državljanka postala tek 1953.) izumima negoli turnejama s glumcima i pjevačima na međunarodnim frontama. Sprijateljila se s jazz muzičarom Georgeom Antheilom i zajedno su razvili projekt preskakanja frekvencije. Tada je veliki problem bio poslati torpedo s podmornice a da neprijatelj ne omete njihovu komunikaciju, nije baš bilo tako teško otkriti frekvenciju odašiljanja, no što ako podmornica i torpedo sinkrono mijenjaju frekvencije? Registrirali su svoj patent 1942. pod nazivom Tajni komunikacijski sistem, ali su ih u vojsci prezrivo odbili: neće im valjda holivudska glumica i muzičar pomagati da dobiju rat. Problem je bio i to što je tada vojska bila iznimno zatvorena za pomoć izvana i tuđe ideje: kada se 1960. njihovo preskakanje frekvencije konačno počelo koristiti u vojne svrhe pa i u svemirskom programu, njih dvoje su na to već zaboravili, a istekla im je i opcija na patent. Šteta, jer na tom se izumu danas zasniva čitava moderna tehnologija, od Wi-Fi-ja i Bluetootha do GPS-a. Da su pazili na korištenje svog izuma, njihove bi obitelji danas bile bogatije za 93 milijarde dolara, a da je u pitanju uistinu genijalna dosjetka dostatno svjedoči činjenica da su ih prije tri godine posthumno primili u Dvoranu slave nacionalnih izumitelja.
Hedy se nakon tog razočaranja morala pomiriti s tim da joj MGM nudi sve nezahtjevnije uloge (kultni film “Bijeli tovar” iz 1942. više je izazivao podsmjeh nego poštovanje), napravila je i nekoliko gafova i odbila nastupe u “Casablanci” i “Plinskom svjetlu” (Ingrid Bergman bila joj je na tome beskrajno zahvalna), udala se treći put za glumca Johna Lodera, s njim dobila dvoje djece (u braku s Markeyjem usvojila je dječaka Jamesa, s kojim je poslije prekinula kontakte), ali ni to nije bio muškarac njezinih snova, jer su se razveli nakon četiri godine braka. Jednom je izjavila da je problem što se svi partneri uz nju osjećaju inferiornima. “Trebao bi mi netko tko je superiorno inferioran”, zafrkavala se. Takvog svakako nije pronašla, jer se poslije još tri puta udavala i razvodila.
Krađe po dućanima i sudske tužbe
Ugovor s MGM-om je istekao, nije ga namjeravala obnavljati, ali se u filmu “Čudna žena” u režiji Edgara Ulmera okušala i kao producentica. Za glumicu njezine energije to nije bio poseban problem. Kad je Cecil B. De Mille tražio glumicu za svoj spektakl “Samson i Dalila”, čije je snimanje počelo 1948., nije se osobito dvojio: najljepšu ženu staroga vijeka mogla je igrati jedino najljepša žena novoga. Hedy mu je bila beskrajno zahvalna, ne samo zbog toga što je film postao najveći hit toga razdoblja nakon blockbustera “Zameo ih vjetar”, nego i stoga što je od njega najviše naučila o preprodukciji i produkciji: “Samson i Dalila” bio je biblijski ep, ali mu je De Mille pristupio znanstvenom ekspertizom, kao da je u pitanju istiniti povijesni događaj. Potaknuta time, poslije je i sama producirala spektakl “Ljubavi tri kraljice” iz 1954., omnibus u kojem je igrala sve glavne ženske uloge, od Helene Trojanske do carice Josephine, međutim, film je bio krah i ona je na njemu izgubila pravo bogatstvo. De Mille je ipak malo bolje poznavao ukus publike negoli ona. Nakon tog neuspjeha karijera joj je gotovo zamrla i posljednji put se pojavila na ekranu 1958. Tu i tamo bi kasnije gostovala u nekom talk showu (u filmu je insert iz emisije Merva Griffina gdje sjedi do još mladog Woodyja Allena), ali u medije je dospijevala uglavnom zbog ekscesa. Godine 1966. uhapsili su je zbog krađe skupog parfema u Los Angelesu, iako ga je s novcem koji je imala uz sebe mogla bez problema platiti, a slučaj se ponovio 1991. na Floridi. U oba navrata oslobođena je optužbe, s obećanjem da se nešto tako više neće ponoviti. Nemilice je vodila sudske procese, čak i s Melom Brooksom, koji se sprdao s inačicom njezina imena u “Vrućim sedlima”. Nagodili su se izvan suda, a on nije bio zlopamtilo jer se pojavio u ovom dokumentarcu i predstavio kao jedan od njezinih obožavatelja.
Najteže je podnosila zrelo doba. Svoju izjavu da “starenje nije za mekušce” potkrijepila je nebrojenim plastičnim operacijama koje su je doslovno unakazile. Poslije više nije ni izlazila iz kuće, komunicirala bi samo telefonom, nije htjela dozvoliti da itko vidi u što se izvrgnula nekadašnja holivudska diva. Suprotno tvrdnjama, nije baš umrla siromašna, ostavila je imetak od tri milijuna dolara, od kojeg je skroman dio (50 tisuća dolara) dobio njezin usvojeni sin James.
Hoće li Diane glumiti Hedy?
O Hedy Lamarr dosad su već snimljena dva vrlo dobra cjelovečernja dokumentarca, “Nazivajući Hedy Lamarr” iz 2004. i “Hedy Lamarr: Tajne holivudske zvijezde” iz 2006., no “Senzacija: Priča o Hedy Lamarr” izdvaja se zahvaljujući tome što glumičin glas (posuđen iz intervjua Forbesu) izlaže vlastitu životnu priču. Pojavljuju se tu ne samo njezina djeca Anthony Loder, Denise Loder-DeLuca i James Loder (usvojeni sin), nego i prijatelji, znanci, poštovatelji, redatelji i povjesničari filma.
Uz obilje obiteljskih fotografija i filmskih inserata, dokumentarac je prvorazredan uvod u jednu neobičnu sudbinu. Zapaženo figurira i Diane Kruger, uz koju stoji potpis “Projekt o Hedy”, što vjerojatno znači da se ona priprema glumiti Hedy Lamarr. Bilo bi to itekako primjereno, njemačka glumica koja je igrala Helenu, najljepšu ženu antičkog doba, u “Troji” Wolfganga Petersena, sada bi trebala utjeloviti najljepše lice holivudskog zlatnog doba u mini seriji za kabelsku mrežu FX (predviđena su četiri nastavka): nadajmo se da projekt neće biti osujećen poput Hedynih pronalazačkih ambicija.