S grupom prijatelja George A. Romero počeo je 1967. pripremati svoj prvijenac “Noć živih mrtvaca”: svatko je priložio 600 dolara, no kad su shvatili da 6000 nije dovoljno, krenuli su posuđivati i tražiti investitora.
Film je naposljetku stajao za njih vrtoglavih 114 tisuća, a isprva se činilo da je novac bačen uludo, jer tko će gledati crno-bijeli horor o ljudima zatočenim u kući koju opsjedaju zombiji. Publika na studentskim koledžima mislila je drukčije i distribucija je bila sve uspješnija: film je naposljetku zgrnuo fenomenalnih 30 milijuna dolara, a Romero i prijatelji napravili su životnu pogrešku što su u agenciji za autorska prava zaštitili samo radni naslov (koji nije imao veze s kasnijim): poslije bi ubirali tantijeme od svakog filma koji bi poželio pozivati se na žive mrtvace.
“Noć živih mrtvaca” prvi je kultni film u povijesti kinematografije (ne kasniji “The Rocky Horror Picture Show” kao što se često tvrdi), jer nije uspio zahvaljujući reklami, nego usmenoj predaji. Stigao je u vrijeme kad su stari holivudski filmovi o zombijima već bili pomalo zaboravljeni (iako se redatelj njima itekako inspirirao), međutim, ovo je bio horor namijenjen mlađim gledateljima koji su znali što je to grupna paranoja, a za glavnog junaka imao je Afroamerikanca (Duane Jones), gotovo pola stoljeća prije velikog ovogodišnjeg hita “Bježi!”.
Romero je odrastao u Pittsburghu, u srednjoj školi se izmjenjivao s Martinom Scorseseom u neprestanom posuđivanju 16mm kopije genijalnih “Hoffmanovih priča” Britanaca Michaela Powella i Emerica Pressburgera (još jedan važan utjecaj na “Noć živih mrtvaca”), studirao na koledžu Carnegie Mellon i počeo raditi reklamne filmove kako bi skupio novac za prvijenac.
Prijatelj King
Odjednom je postao traženi redatelj, ali filmovi koje je poslije napravio nisu imali prevelikog odjeka, iako su među njima bili zanimljiv horor “Poludjeli” (1973.) i inventivni vampirski film “Martin” (1978.). Nije bilo druge nego vratiti se žanru koji ga je proslavio i tako je nastala “Zora živih mrtvaca” (1978.), u boji i s budžetom od milijun i pol dolara. Snimalo se u trgovačkom centru, prvom takve vrste u Pittsburghu, tako da su i filmaši bili donekle impresionirani tom novotarijom, specijalne efekte izveo je Romerov kasniji stalni suradnik Tom Savini, a montažer i autor glazbe (zajedno s talijanskom grupom The Goblins) bio je drugi velikan horora - Dario Argento. Film je bio golemi hit, a kad je 2004. snimljena vrlo dobra nova verzija u režiji današnjeg hitmejkera Zacka Snydera (“Odred samoubojica”), lijepo se mogla vidjeti razlika od originala: potonji je bio krcat satiričnim bodljama na potrošačko društvo, što je sve kod Snydera izbačeno, ostala je samo strategija šokova.
Romero se osamdesetih sprijateljio sa Stephenom Kingom, zajedno su napravili crnohumorni horor omnibus “Show nakaza” (1982.), odlična je bila i “Mračna strana” (1993.) s Timothyjem Huttonom, surađivao je i s Dariom Argentom u diptihu “Dva vražja oka” (1990.), zapravo, radio je što je htio pod uvjetom da se ne makne iz Pittsburgha (poslije se preselio u Toronto i američkom pridodao kanadsko državljanstvo). Činilo se da je “Dan mrtvaca” iz 1985. ujedno kraj serijala, međutim, 2005. kompanija Universal odobrila mu je budžet od 16 milijuna dolara, najviši s kojim je ikad radio, i iskoristio ga je sjajno, no kao da je podjednako uživao u puno jeftinijem “Dnevniku živih mrtvaca”, nastalom godinu kasnije.
Reklama za igru
Bio je svakako najutjecajniji autor u povijesti modernog horora. Kad je napravio reklamu za videoigru “Resident Evil 2”, zvali su ga da napravi i film po njoj, no toliko je oklijevao da je posao dobio Paul W. S. Anderson. Da nije njegovih zombija, ne bi bilo poplave prilično zanimljivih talijanskih horora iz osamdesetih o tim zastrašujućim bićima, niti serije “Živi mrtvaci”, najuspješnije posljednjih godina na američkoj televiziji, koja je dobila čak i odvojak “Strah od živih mrtvaca”. Znakovito, njega toliko nisu opsjedale scene napetosti, bilo je i toga, kao i drastičnih prizora, ali posebno je volio subverzivnost, zafrkavao vojsku i neodgovorne znanstvenike te Ameriku kao zemlju krivih vrijednosti. Većina horora koji su ga oponašali time se uopće nije bavila: Romero je volio filozofirati o višim ciljevima, ali krajnje nenametljivo. Utjecao je, među ostalim, na Johna Carpentera i Edgara Wrighta (njegov “Vozač” upravo sjajno prolazi u Americi), što je posve dovoljno.
Brojni poklonici
U nas smo ispočetka teško dolazili do njegovih filmova, distributeri su ih valjda smatrali degutantnim, pa su ignorirali čak i ekstra komercijalnu “Zoru živih mrtvaca”, no kad je osamdesetih počela eksplozija videokaseta, brzo smo nadoknadili propušteno. Od kraja tog desetljeća filmovi mu dolaze i na kinorepertoar, tako da danas i u Hrvatskoj ima popriličan broj poklonika.
Umro je u snu u nedjelju u Torontu, imao je 77 godina, bolovao od raka pluća, a zadnjih dana slušao je krasnu glazbu Victora Younga iz svog omiljenog filma “Miran čovjek” Johna Forda. Neki bi rado poželjeli takvu smrt.