Tijekom 1993. Piper Kerman spetljala se s krivim društvom. Plavokosa, plavooka diplomantica prestižnog koledža Smith zaželjela se boemskog načina života, zaljubila u pustolovku s kojom je proputovala svijet, no ta ju je nagovorila da prošverca kofer s novcem od preprodaje droge na zrakoplovu od Chicaga preko Pariza do Bruxellesa. Sve je prošlo bez posljedica, nitko nije otkrio što ona prenosi, ali se kasnije odbila upuštati u slične pothvate, udaljila od problematičnih znanaca, promijenila način života, našla vjerenika i smatrala da su grijesi prošlosti daleko iza nje. Za nevolju, policija je uhapsila njezinu bivšu ljubavnicu, koja je razotkrila svoje bivše veze, pa i Piper. Tako je 1998. osuđena na 15 mjeseci zatvora, što nije previše, ali je priznala krivnju i surađivala sa zakonom, pa je nisu pretjerano teretili. U međuvremenu su u Londonu uhapsili zapadnoafričkog narko bossa za koga je ona krijumčarila novac i američka policija joj je odgodila izvršenje kazne, jer ju je trebala kao svjedoka u slučaju izručenja traženog kriminalca. Godine su prolazile, britanska policija nije udovoljavala američkim kolegama, pa kada je postalo jasno da od svega toga neće biti ništa, Piper se u veljači 2004., više od desetljeća nakon što je počinila kazneni prekršaj, prijavila u Saveznu popravnu ustanovu Danbury u Connecticutu. Neposredno pred odlazak na odsluženje kazne panično je tražila putem interneta knjige koje bi je uputile kako je to u ženskim zatvorima, ali nije našla nijednu: sve su se bavile isključivo muškima.
Bez ikakvih prava
Danbury nije bio zatvor za okorjele kriminalke, bila je to robijašnica s minimalnim osiguranjem, ali u njemu je svejedno bilo gadno: Piper je odjednom postala zatvorenica bez gotovo ikakvih prava, bilo joj je zabranjeno dotaknuti čak i osobu s kojom je u istoj ćeliji, odbrusiti neljubaznom čuvaru istom mjerom i tražiti dopust u slučaju smrtnog slučaja bližeg člana obitelji (tijekom izdržavanje kazne umrla joj je baka). Nije do kraja ostala u toj ustanovi, preselili su je u istražni zatvor u Chicagu zbog procesa jednom od pripadnika društva u kojem se nekada kretala, a nakon 13 mjeseci pustili su je na slobodu. Smatrala se privilegiranom jer su je tijekom izdržavanja kazne posjećivali vjerenik, roditelji i prijatelji, a odmah joj je po izlasku iz zatvora bilo osigurano i zaposlenje. Ipak, žene s kojima je bila u kaznionici nije zaboravila i o njihovim sudbinama napisala knjigu “Narančasta je nova crna”, objavljenu 2010., koja se ovih dana pojavila i u nas, u izdanju Naklade Ljevak. Naslov se odnosi na zgodu na koju ju je u pismu upozorila prijateljica: čim dođete u zatvor, dobijete narančastu uniformu (kasnije je zamijenite za prljavo krem odjeću), a kada ju je Piper obukla, narančasta je postala nova hit boja u njujorškim dućanima, istisnuvši crnu.
Dobitna formula
Knjiga je i danas bestseler, donekle i stoga što se za nju zainteresirala Jenji Kohan, tvorac kontroverzne serije “Trava”, ukupno nominirana za sedam nagrada Emmy, od kojih je jednu i potvrdila. Serija o zatvorenicama njoj se učinila dobitnom formulom i bila je u pravu: partnere je našla u prestižnoj produkcijskoj kući Lionsgate Television i online videoteci Netflix, koja je od prošle godine počela proizvoditi i vlastite sadržaje. Prije no što je počelo emitiranje prve sezone, odmah je naručena druga, s razlogom, jer je “Narančasta je nova crna” vrlo brzo postala najgledanija Netflixova serija, popularnija čak i od nagrađivane “Kuće od karata”. Piper Kerman bila je savjetnica na obje sezone, pojedine epizode režirala su imena kao što su Jodie Foster i Allison Andres, glavne uloge igrali su Taylor Schilling, Kate Mulgrew, Natasha Lyonne i Jason Biggs, a prvu sezonu snimio je naš Vanja Černjul.
Ispovijest i fikcija
Zašto je serija postala takav hit? Zato što je po prvi puta pokazala najobičniju svakodnevicu u ženskim zatvorima, od procedure po kojoj vas kao novakinju strpaju u ćeliju s nekoliko robijašica, da biste se kasnije preselili u veliku prostoriju koja slični nekakvoj vrsti ureda: tu po dvije zatvorenice imaju zaseban prostor i ona mlađa mora strogo paziti da ne iznervira onu s dužim stažem. Tu se dolazi iz najrazličitijih razloga, zbog pljačke banke, varanja s dionicama, dilanja droge, ali i političkih prosvjeda: kazne za ovo potonje ponekad su strože nego za ozbiljno krivično djelo.
Između knjige i serije poprilična je razlika. Knjiga je ispovijest autorice o najdramatičnijem razdoblju njezina života i u nju su nenametljivo utkane sudbine bar pedesetak žena s kojima je tada bila u kontaktu.
Odmak od predloška
Serija je pak fikcija inspirirana knjigom: glavna junakinja više nije Piper Kerman nego lik po imenu Piper Chapman (nju igra Taylor Schilling, prije ovog angažmana tek osrednje poznata mlada glumica, koja je danas velika tv zvijezda, a početkom godine je za svoju izvedbu dobila nominaciju za Zlatni globus), koji ima dosta zajedničkog s autoricom originalnog štiva, ali se od nje u nekim situacijama itekako razlikuje. Jenji Kohan se već u prvim epizodama pobrinula za nevjerojatnu situaciju koja je spisateljici uopće nije dogodila, ali je itekako uvjerljiva: kada se junakinja loše izrazi o zatvorskoj kuhinji, natjeraju je da gotovo umre od gladi, ali je spasi njezina dovitljivost. Također, prva sezona završava krvavom tučnjavom koje u knjizi uopće nema, kao ni podugačkih scena lezbijskog seksa. Očito, zadržati pažnju čitatelja je jedna stvar, a televizijskih gledatelja nešto posve drugo. Ipak, ukoliko ste pogledali obje sezone serije (upravo je u pripremi treća), korisno je pročitati knjigu da shvatite kako se Jenji Kohan inspirirala predloškom, ponekad bi posudila samo ime nekog od autoričinih junaka i potpuno mu promijenila karakter, a ponekad bi razmjerno uzgredni događaj dovela do dramskog usijanja. Kako prva, tako i druga sezona diskretno uvodi motive iz knjige i stavlja ih u ponešto drukčiji kontekst.
Postala aktivistica
Savezna popravna ustanova Danbury danas više nije ženski zatvor, opet je prepuštena muškarcima, kao i onda kada je osnovana, četrdesetih godina prošlog stoljeća, dok se Piper Kerman u međuvremenu prometnula u aktivisticu koja upozorava na nepravde i manjkavosti u američkom zatvorskom sustavu.
Svjesna je da bi neka siromašna Afroamerikanka za prekršaj koji je ona počinila dobila i 20 godina robije te da u određivanju kazni često presuđuju ekonomski status okrivljenika i boja kože: čak 83 posto osuđenih na zatvorske kazne u Americi nije imalo zajamčenu odvjetničku potporu. Ona se iz svega izvukla razmjerno bezbolno, ali bi radije da se ništa od toga nije dogodilo i da njezini roditelji i vjerenik nisu pretrpjeli ono što su zbog nje morali.