Obično se holivudski blockbusteri znaju zakačiti za vrlo sličnu temu i poslije natjecati tko će prije u kina (posljednji primjer - “Pad Olimpa” i “Misija: Bijela kuća”), no puno se to rjeđe događa u skromnijim produkcijama. Kada se u jesen 2014. pročulo da će Meryl Streep glumiti Florence Foster Jenkins, njujoršku bogatašicu iz prve polovice prošlog stoljeća koja je obožavala operu i po svaku cijenu htjela postati koloraturni sporan, zaradivši jedino epitet najgore pjevačice na svijetu, u Francuskoj se već naveliko pripremalo snimanje filma “Marguerite” inspiriranog njezinim životom, samo što je stvarnost pretvorena u fikciju pa je Jenkinsica preimenovana u Marguerite Dumont (vrlo slično zvala se glumica koju je Groucho obožavao šikanirati u filmovima braće Marx - Margaret Dumont), a radnja premještena u Pariz dvadesetih godina. “Marguerite” je naredne godine imala premijeru u Veneciji i dobro primljena, poslije je dobila četiri Césara, između ostalog i onaj za najbolju žensku ulogu (odlična Catherine Frot), a ni “Neslavno slavna Florence” nije prošla loše, nedavno je u kinima zgrnula skoro 50 milijuna dolara (koštala je 19 milijuna), a glavna glumica će se po svoj prilici natjecati za još jednog Oscara.
Stjecajem okolnosti naša će publika u vrlo kratkom razmaku moći usporediti oba filma: “Marguerite” se još prikazuje u nezavisnoj kino mreži, a “Neslavno slavna Florence” od danas je na programu domaćih multipleksa. Koji od njih pogledati? Najbolje oba. Francuski je zanimljiv jer je protagonističina amaterska strast za operom stavljena u kontekst modernističkih umjetničkih gibanja toga vremena, dadaisti su zasigurno bili oduševljenim nekim tko tako razara visoku umjetnost iznutra a pritom toga nije ni svjestan. Nema tu karikiranja, Marguerite je diletantica spremna i umrijeti za svoju strast, a čini se da nije bila ni posve netalentirana, samo se opredijelila za krivi vokalni repertoar.
“Neslavno slavna Florence” puno je drukčije ostvarenje, Stephen Frears, iskusan u kostimiranim sižejima, koncipirao je film kao pomalo bizarnu biografsku melodramu, čija naslovna junakinja ima partnera (vrlo dobri Hugh Grant) s kojim iz vrlo jasnih razloga nema seksualne odnose (o tome više kad odete u kino), pa ne čudi što on znatan dio vremena provodi s ljubavnicom (Rebecca Ferguson).
Sve se odigrava u New Yorku 1944., rat se posvuda naslućuje, a na prvom javnom koncertu Florence Foster Jenkins u Carnegie Hallu njezina su publika uglavnom supijani vojnici. Dramski motor je svakako Meryl Streep koja je svoju protagonisticu uzdigla do nevjerojatnih razmjera: glumica inače prilično dobro pjeva, no način na koji dočarava opernu diletanticu je impresivan: i ovdje postoji utješna solucija, u njezinim snoviđenjima glas joj je besprijekoran.
Pravo je čudo da se tom damom nije pozabavio Orson Welles u “Građaninu Kaneu”, nego se okomio na Marion Davies, inače solidnu glumicu, čijom je karijerom manipulirao novinski tajkun William Randolph Hurst. Stephen Frears kao da je toga bio svjestan, pa je uvrstio neke scene koje bi se vrlo fino uklopile u Wellesov film. Već i zbog toga obavezno morate pogledati “Neslavno slavnu Florence”.