Michaël Dudok de Wit film “Crvena kornjača” ove godine nominiran i za Oscara, napravio je u suradnji s poznatim japanskim studijem Ghibli i time postao prvi zapadni animator u povijesti koji je dobio priliku za takvu suradnju.
“Iz studija su mi neočekivano poslali pismo i ponudili suradnju. Najprije sam mislio da to znači da ću film raditi u Tokiju i da ću se u određenoj mjeri morati prilagoditi. No, oni su rekli da žele da to bude Ghibli film napravljen u Europi. Dali su mi potpunu slobodu, kaže Dudok de Wit. U “Crvenoj kornjači” radnja je smještena na pusti otok usred oceana, do izražaja dolaze idilični obalni pejzaži.
Otac i kćer
I u drugim redateljevim filmovima, poput Oscarom nagrađenog “Oca i kćeri”, priroda i promjene u njoj su bili važno narativno sredstvo. Rezultat je to osobne preferencije: “Još otkad sam bio dijete, osjećam veliku bliskost s prirodom. Jedno vrijeme mi je hobi bio bavljenje slatkovodnim insektima, a općenito sam puno istraživao o životinjama. Vrlo sam intuitivan, nisam akademski tip osobe. No, moram naglasiti da u filmu ne postoji velika poruka koja govori o ljubavi prema prirodi.
To bi bilo propovijedanje, što mi se nikako ne bi svidjelo. Volim pokazati poštovanje prema prirodi, ali samo zato što je ona tu. Ako neki ljudi to vide - odlično, ako ne, i to je u redu”, objašnjava redatelj. Pejzaži su na upečatljivosti dobili tim više što je cijeli film snimljen bez jednog blizog ili krupnog plana, čiji je izostanak stvorio specifičnu atmosferu u filmu. “To nije bilo unaprijed smišljeno; film sam prvo napravio, a onda shvatio koje su njegove karakteristike.
Osjetljivi na oči
Općenito se vodim time da osoba pripada onome što je okružuje, važno je vidjeti što je oko lika. Kao ljudska bića smo izuzetno osjetljivi na lica, osobito na oči. Na našim licima u svako vrijeme ima bezbroj poruka. Kada imate bliži plan u filmu s glumcima, to može biti jako moćno. U animaciji, gdje je lice simplicirano, gubi se velik broj poruka. To je u redu ako je stil apstraktan, kao u Simpsonima, ali u mojem filmu, gdje su ljudi prikazani realističnije, bliski planovi bi izgledali bizarno”, tumači.
Počeo 70-ih
Animatorsku karijeru počeo je krajem 70-ih godina kada je na fakultetu otkrio strast za pričanjem priča: “Specijalizirao sam se za graviranje, koje mi se sviđalo jer je istovremeno bilo tehnički i kreativno orijentirano. Primijetio sam da moji radovi poprimaju narativnu dimenziju. Tada sam shvatio da se želim baviti storytellingom; najprije sam se želio okušati u stripovima, ali sam shvatio da mi u tom mediju nedostaje glazba. Zbog toga sam se odlučio za animaciju.” S animacijom je kombinirao brojne komercijalnije projekte, najčešće reklamne, ilustrirao je dječje knjige te predavao na sveučilištima. “Crvena kornjača” mu je tek šesto filmsko ostvarenje, a na njemu je počeo raditi 2007. godine.
Produkcija animiranih filmova, kako kaže, ni u kojem slučaju nije brzovozna aktivnost: “Kvaliteta je apsolutno važnija od kvantitete. Moji filmovi su moje prave priče, a nisam čovjek s puno priča. Mislim da je manje više, a jednostavan film se ne može napraviti na brzinu. Događalo mi se da napravim predivnu sekvencu s kojom sam iznimno zadovoljan, a nakon nekoliko mjeseci mi se ne čini dovoljno snažnom. S vremenom sam uglancao svaki detalj u filmu - puno jednostavnih sitnica čini snažnu cjelinu.”