Iako je i u prethodnom desetljeću znalo biti povremenih izdanja, od 2011. Cannes Classics postao je redovni prateći program kanskog festivala. Zamišljen kao vrhunska kinoteka, revija friško restauriranih filmskih klasika (nije nužno da su imali premijeru u Cannesu, ali nije na odmet ako jesu), program privlači u prvom redu filmoljupce kojima su stari naslovi puno zanimljiviji od aktualne selekcije, a takvih baš nije malo. Uostalom, evo samo nekoliko filmova prikazanih prethodnih sezona - “Paklena naranča” Stanleyja Kubricka, “Konformist” Bernarda Bertoluccija, “Ludi Pierrot” Jean-Luca Godarda i “400 udaraca” Françoisa Truffauta. Ove je godine Cannes Classics iznimno jak, sladokusce očekuju blistave kopije (tj. DCP-i, digitalne kutije iz kojih se danas projiciraju filmovi) “Uvećanja” Michelangela Antonionija, “Atalante” Jeana Vigoa, “Nadnice za strah” Henri-Georgesa Clouzota, “Madame de...” Maxa Ophulsa, “Ljepotice dana” Luisa Buñuela, “Carstvo čula” Nagise Oshime, mjuzikla “Sav taj jazz” Boba Fossea i “Balade o Narajami” Shōheia Imamure, međutim, posebno je intrigantno što su se u tu selekciju probili i “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića. Ne malu zaslugu za to ima Jugoslav Pantelić, direktor beogradske Jugoslovenske kinoteke, koji je selektore programa upozorio da je upravo 50. obljetnica filma koji je tada podijelio Veliku nagradu žirija s “Nesrećom” Josepha Loseyja (Zlatnu palmu dobilo je “Uvećanje”): oni baš nisu znali o kojem je to ostvarenju riječ, no nakon što su ga pogledali, bez pogovora su ga uvrstili u svoj odabir.
Uzlet Avala filma
“Skupljači perja” bili su tada najveći uspjeh jugoslavenske kinematografije u svijetu, koja i inače nije loše kotirala: “Cesta duga godinu dana” u režiji uglednog talijanskog gosta Giuseppea De Santisa osvojila je Zlatni globus, imala je već tri nominacije za Oscara (spomenuta “Cesta”, “Deveti krug” Franceta Štiglica, “Tri” Aleksandra Petrovića), a njezini su se filmovi u pet navrata natjecali u službenom programu za Zlatnu palmu: Štiglicova “Dolina mira”, “Vlak bez voznog reda” Veljka Bulajića, Štiglicov “Deveti krug”, “Dan četrnaesti” Zdravka Velimirovića i Petrovićev “Dvoje”: nagradu je dobio samo onaj prvi, za najbolju mušku ulogu, no kako je dobitnik bio afroamerički glumac John Kitzmiller, a i film nije bio osobit hit (u Puli poslije toga dobio je samo specijalnu diplomu za glumu), oko toga u nas nije bilo posebne euforije.
“Skupljači perja” zoran su pokazatelj da se na tako velikim festivalima važne nagrade ne dobivaju samo tako. Film je snažno podržao njegov producent Avala film, tih godina najpropulzivnije jugoslavensko poduzeće koji je tu titulu upravo preuzeo od zagrebačkog Jadran filma, filmskog ustroja broj jedan na prijelazu 50-ih u 60-e. Petrović je bio njegov kućni autor, tamo je radio dugo godina i kao dramaturg (zajedno sa Slobodanom Selenićem i Berislavom Mihajlovićem Mihizom), već samostalnim prvijencem “Dvoje” probio se u Cannes i postao jedan od čelnika jugoslavenskog modernog autorskog filma, drugi film “Dani” činio se kao čista manira i oponašanje Antonionija, da bi trećim filmom znakovito nazvanim “Tri”, po pripovijetkama Antonija Isakovića “Paprat i vatra”, pobijedio u Karlovym Varyma, podijelio Zlatnu arenu u Puli (s “Prometejem s otoka Viševice” Vatroslava Mimice) i naposljetku dobio i nominaciju za Oscara. No dok je “Tri” bio komorni antiratni film, osrednje primljen čak i u domaćim kinima, Petrovićevo sljedeće ostvarenje imalo je neskriveni komercijalni potencijal, što je direktor Avala filma Ratko Dražević, bivši udbaš koji je po zadatku raspoređen u kinematografiju (hvalio se da je ubio dvije tisuće ljudi i spavao s jednako toliko žena), znao prepoznati.
Romi mimo pravila
Film se odigravao u zajednici Roma u Vojvodini (tada se još koristio politički nekorektan naziv za tu nacionalnu manjinu “cigani”), njegov je junak bio skupljač perja Beli Bora koji je podijelio teritorij sa svojim konkurentom Mirtom, no nakon što se zaljubi u njegovu pokćerku Tisu i niza uzajamnih potkradanja, izbija otvoreni rat. Tada je već zavladao trend socijalno kritičnih filmova (Živojin Pavlović snimio je svoja ključna ostvarenja “Povratak”, “Neprijatelj” i “Buđenje pacova”), međutim, “Skupljači perja” bili su nešto drugo, film koji je posredno pokazivao kako Romi u Jugoslaviji žive mimo društvenih pravila, krajnje slobodno i živopisno, čak su im i kuće obojene drugačije nego one njihovih susjeda, dozvoljena su i ubojstva, mnogoženstva, ukratko, to je svijet za sebe koji bi mogao biti atraktivan i nekom Francuzu ili Amerikancu. Stare žene ne odvajaju se od svojih lula, muškarac može dovesti u kuću i dvije supruge, bračne veze sklapaju se dok su maloljetni, a opijanja u krčmama uz romsku glazbu i razbijanje čaša i samoranjavanje svakodnevni su ritual.
Sličenko na turneji
Petrović je glumačku postavu zamislio kao spoj profesionalaca i naturščika, ove druge - kako otkriva Slobodan Šijan u svojoj knjizi “Filmus” - našao je u “ciganskom Hollywoodu”, selu Deronje u zapadnobačkom okrugu, ali glavnu ulogu Belog Bore namjeravao je povjeriti međunarodnoj zvijezdi, sovjetskom romskom pjevaču i glumcu Nikolaju Sličenku. Kad je delegacija Avala film stigla u Moskvu, Sličenko se srećom nalazio na turneji po Sibiru, pa je angažman dobio onaj za koga je zagrebački direktor fotografije Tomislav Pinter (s redateljem je odlično surađivao u filmu “Tri”) od samog početka navijao, Bekim Fehmiu. Glumac albanskog podrijetla tada nije bio anonimac, već je nagrađivan u Puli, međutim, Petrović je strahovao kako će se nositi s Batom Živojinovićem, koji je igrao Borinog konkurenta Mirtu. Ulogu pjevačice Lenče dobila je tadašnja Draževićeva životna družica Olivera Vučo (kasnije je promijenila ime u Olivera Katarina), važnije je bilo što je atraktivno izvodila romske pjesme jer je dramski to bio ionako sporedan lik, no pravo Petrovićevo otkriće bila je 15-godišnja Romkinja Gordana Jovanović, koja je zablistala u ulozi Tise.
Bata Živojinović
Sve je u to vrijeme u Avala filmu bilo podređeno snimanju “Skupljača perja”, Dušan Makavejev upravo je pripremao “Ljubavni slučaj ili tragediju službenice PTT” i bio ugodno iznenađen kad su od njega tražili samo sinopsis i poručili mu da ne troši previše: mogao je napraviti što je htio, jer su svi bili zaokupljeni Avalinim najvažnijim projektom. I s njim je bilo problema, budžet je pred kraj snimanja bio “probijen”, pa je film završen dobrovoljnim prilozima cjelokupne filmske ekipe.
Rezultatom su svi bili zadovoljni, film je izgledao fascinantno zahvaljujući fotografiji Tomislava Pintera koji je naglašavao kolorit romskih naselja, Fehmiu je imao nevjerojatnu karizmu, Petroviću je to bio dotad najvirtuozniji redateljski rad, bilo je i pošalica na račun socijalizma (no benignih u odnosu na Pavlovićevo “Buđenje pacova”), a smatralo se da i naglašeno eksponiranje pravoslavlja - među ključnim likovima su otac Paja (izvrsni Mija Aleksić) koji se sprema na “rad” u Njemačku i Igumanija (Rahela Ferari) koja prodaje perje gusaka u svom manastiru - neće izazvati previše prigovora. “Skupljači perja” bili su posebni po tome što se u njima uglavnom govorilo romski, bio je to prvi rasni izdanak trenda “world cinema” koji će doći u modu tek desetljeće-dva kasnije.
Film je bez teškoća primljen u službeni program Cannesa, pomoglo je i to što se Petrović tamo već zapaženo natjecao s filmom “Dvoje”, a u međuvremenu je dobio i nominaciju za Oscara za “Tri”, no tada je ključnu ulogu odigrao Dražević. Navodno je potrošio na kanski party 250 tisuća dolara (jako puno, ako su točni podaci da se od prodaje filma u svijetu utržilo pola milijuna dolara), ćevapčića je bilo u izobilju, odasvud je odjekivala romska glazba, a članovi žirija Vincente Minnelli, Miklós Jancsó i Claude Lelouch nisu krili da su im “Skupljači perja” favorit. Još jedna članica žirija zagrijala se za film, odnosno njegova glavnog glumca. Fotografije holivudske zvijezde Shirley MacLaine i Bekima Fehmiua u romantičnim pozama na mondenim kanskim okupljalištima obišle su svijet: danas bi to bio dobar povod za diskvalifikaciju filma, no 1967. to - čini se - nije bio problem.
Dali je kleknuo
Naposljetku “Skupljači perja” nisu dobili Zlatnu palmu, ali i Velika nagrada žirija (drugo priznanje festivala po važnosti) bila je velika stvar, pogotovo za tadašnju jugoslavensku kinematografiju. “Uvećanje” je neosporno bio važniji film, i danas kotira iznimno visoko, a paradoksalno je da se u konkurenciji nalazilo i remek-djelo Roberta Bressona “Mouchette”, koje se moralo zadovoljiti nagradom katoličkog žirija. Fehmiu je još na festivalu potpisao ugovor s moćnim talijanskim producentom Dinom De Laurentiisom i dobio naslovnu ulogu u njegovoj skupoj televizijskoj seriji “Odiseja”, Olivera Vučo je ubrzo potom ugovorila koncert u poznatoj pariškoj koncertnoj dvorani Olympia (njezina izvedba romske himne “Đelem, đelem” već je tada odjekivala ne samo s domaćih nego i međunarodnih radiopostaja), nakon kojeg je Salvador Dali kleknuo pred nju, očaran njezinom pojavom i glasom.
Film se u svjetskoj distribuciji zvao “Sreo sam i sretne Cigane”, po stihu iz “Đelem, đelem”, a malo je poznat podatak da se početkom sljedeće godine natjecao za Oscara za najbolji strani film i slovio kao favorit. Prema prvom izvještaju činilo se da je dobio pozlaćeni kipić, navečer je na dodjeli nagrada to pročitao i voditelj priredbe Bob Hope, ali je prezenter Danny Kaye nagradu ipak uručio Jiŕiju Menzelu i njegovu filmu “Strogo kontrolirani vlakovi”: došlo je do slične zbrke kao i ove godine s “Mjesečinom”. Menzelov film je u Cannesu inače prikazan izvan konkurencije, jer Čehoslovaci nisu izdržali i prije toga ga prijavili za festival u Mannheim-Heidelbergu, gdje je i pobijedio: nakon toga više nije mogao u kanski službeni program.
Prizor iz filma 'Skupljači perja'
Redateljska karizma
Neobična je sudbina Aleksandra Petrovića nakon njegova najvećeg uspjeha u karijeri. Svoj sljedeći film “Biće skoro propast sveta” (naslov u svjetskoj distribuciji bio je “Kiši u mom selu”) snimio je opet za Avalu, ali u koprodukciji s Francuzima, glavnu žensku ulogu igrala je bez osobitog povoda Annie Girardot, a mušku Slovak Ivan Palúch, romska glazba opet je bila vrlo prisutna, Cannes ga je ponovno pozvao u službeni program, no priznanja su izostala. Avala film se u međuvremenu zaljuljala zbog neracionalnog Draževićeva trošenja (Jadran film joj je polako ali sigurno preotimao najunosnije međunarodne koprodukcije), pa je Petrović ekranizaciju kontroverznog romana Mihaila Bulgakova “Majstor i Margarita” snimio s konkurentskim Dunav filmom i talijanskim partnerima.
Film je dobio Zlatnu arenu u Puli, počeo se prikazivati u Beogradu i u trenu skupio 100 tisuća gledatelja, taj su podatak - s obiljem provokativnih fotografija - reklamirali zagrebački Kinematografi u svom velikom izlogu u prolazu prema kinu Tuškanac (tada se zvalo Sloboda), ali su sve to vrlo brzo uklonili: bilo je bojazni od protesta sovjetskog veleposlanstva, a i doznalo se da je Petrović kao profesor režije na beogradskoj filmskoj i kazališnoj akademiji dao najvišu ocjenu svom studentu Lazaru Stojanoviću za njegov diplomski rad “Plastični Isus”, ubrzo proglašen najvećom subverzijom u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji. Bilo je to nakon Karađorđeva, “Majstor i Margarita” nikad nije stigao do zagrebačkih kina, a Petrović je u inozemstvu snimio još samo jedan film, “Grupni portret s damom” po Heinrichu Böllu s Romy Schneider u glavnoj ulozi, također primljen u službeni program Cannesa. U Jugoslaviji su mu neprestano odbijali projekte, tek pred raspad države snimio je “Seobe” po Milošu Crnjanskom, no nikad ih nije dovršio kako spada.
Njegova redateljska karizma održala se puno slabije u odnosu na onu Emira Kusturice i Dušana Makavejeva: paradoksalno, za “Ljubavni slučaj” snimljen u potaji i na margini danas zna svaki svjetski filmofil koji drži do sebe, za “Skupljače perja”, glavni projekt tadašnje državne kinematografije, baš i ne. Ovogodišnji Cannes Classic prilika je da Petrović i njegovo najpoznatije ostvarenje povrate neke od važnih poena za koje su tijekom proteklih desetljeća bili zakinuti.