'Tri razgovora o životu', dokumentarni film poljske redateljice Julie Staniszewske, intimni je portret odnosa s vlastitom majkom, liječnicom i katolkinjom koja iz religijskih uvjerenja ne odobrava kćerkinu odluku da začme potpomognutom oplodnjom; no, kako i redateljica kaže, njezin je film i dobra ilustracija kako danas izgledaju odnosi u mnogim poljskim obiteljima, nakon što je posljednjih godina ojačala rigidna konzervativnija struja, pogotovo od kad je na vlasti stranka Pravo i pravda.
“Društvo je ekstremno podijeljeno. U mnogim poljskim obiteljima, kad se za Božić ili kakav rođendan okupimo oko stola, osjeća se tenzija oko politike, bitno različitih etičkih i inih uvjerenja. Ovaj film poziva gledatelje da razgovaraju o svojim životima, o problemima u obitelji, o međusobnom razumijevanju, sukobu pogleda”, kaže Julia Staniszewska čiji je dokumentarac prikazan sinoć u natjecateljskom programu ZagrebDoxa.
Pet je godina redateljica, danas majka dva sina blizanca, potpomognutom oplodnjom pokušavala ostvariti majčinstvo, za to vrijeme majka se držala po strani, uvjerena da IVF nije pravi put, da se u Božje stvari ne treba miješati...
Tri sekvence
“Ovaj je film nastao iz duboke osobne potrebe. Djeca su rođena zahvaljujući potpomognutoj oplodnji, a moja majka, iako nije prihvaćala da idem na IVF, odmah se zaljubila u moje sinove. Divna je baka. Mislila sam da ćemo, kad sam ih rodila, nas dvije prevladati to teško iskustvo, živjeti sretnije. A onda sam uhvatila sebe kako kontroliram odnos između moje majke i moje djece. Brinulo me hoće li njezina katolička vjerovanja imati utjecaja na njihovo formiranje. Osjećala sam kako ta tjeskoba u meni jača, postaje sve veća. Mogla sam se, doduše, pretvarati da to ne postoji, mnogi tako funkcioniraju. No, nisam htjela živjeti tako, odlučila sam razgovarati s mamom.”
Iz tih razgovora na koncu je nastao i film, strukturiran u tri vremenske sekvence, kako je i sniman, tri godine za redom, 2013., 2014. i 2015.
Nakon što je majka Staniszewske pristala na probno snimanje, a autorica montirala nekoliko kadrova, kći se vraća s molbom da nastave razgovarati pred kamerom. “Zatražila je da joj ostavim dva tjedna za razmišljanje, da eventualno pristane. Mislim da je i tada i danas imala puno sumnji oko tog projekta.
Hrabra odluka
Jedna joj je stvar bila jako bitna, a i mene je baš to uvjerilo da je važno nastaviti snimati, rekla mi je: ‘Nisi ismijavala moju vjeru’. Mislim da se silno bojala da neću poštovati njezine poglede na stvari. Osim toga, svjesna da mi nije pomogla dok sam prolazila kroz proces potpomognute oplodnje, sad je vjerujem htjela nešto učini za mene, pokazati da ona jest tu za mene. Jako je hrabro od nje da je pristala na film. I silno sam joj zahvalna”, kaže redateljica koja ovih dana boravi u Zagrebu, na ZagrebDoxu.
“Cijeli je proces rada na filmu bio jako težak, za obje. Izaći van s tako intimnom pričom nije lako ni u privatnom okruženju, kamoli pred kamerom. Meni je najteže bilo u montaži. Tresla sam se dok sam prvi put gledala snimljeni materijal. Kasnije, gledajući scenu po scenu, kako je vrijeme prolazilo, mogla sam se polako distancirati. Željela sam bolje razumjeti vlastitu majku, i snimanje ovog filma mi je pomoglo u tome. Radeći ga shvatila sam koliko je duboka njezina dilema: Što je važnije? Tvoja vjera ili tvoje dijete? Htjela sam i njoj i sebi dati šansu da izreknemo što mislimo, da slobodno govorimo i da pri tom i saslušamo jedna drugu. Makar smo pokušale prihvatiti razlike među nama do kompromisa nismo uspjele doći. Ipak, zahvaljujući ljubavi i empatiji danas jesmo bliže.” U međuvremenu, upozorava redateljica, država je prestala sufinancirati potpomognutu oplodnju. “Brojne su restrikcije, ograničena su prava žena da odlučuju o samohranom roditeljstvu, u Poljskoj samo parovi mogu na potpomognutu oplodnju”.