Bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi ljubav između kazališta Ulysses i Ralpha Fiennesa. Proslavljeni britanski glumac je ne samo istaknuti interpretator Shakespeareovih djela, već i veliki ljubitelj kazališta koje mi opisuje kao “istinsku arenu za svakog glumca”. Kada je, stoga, prošlo ljeto napokon uhvatio priliku da prihvati pozivnicu Rade Šerbedžije i pogleda “Kralja Leara” u interpretaciji kazališta Ulysses dogodila se ljubav na prvi pogled.
“Jako mi se svidjelo. Svidjela mi se atmosfera. To je pravi doživljaj. Ljudi na otok stižu brodom, predstava je na otvorenom, noć je, vrlo je atmosferično. Ne radi se običnom kazališnom iskustvu”, kaže.
Kada je Rade Šerbedžija, onako usput, predložio da urade nešto zajedno u ovoj godini 400. godine obljetnice smrti Williama Shakespearea, Ralph Fiennes imao je ideju. Rezultat je gostovanje predstave “Richard III” londonskog kazališta Almeida 11., 12. i 13. kolovoza na Malom Brijunu u tvrđavi Minor. U predstavi čiju režiju potpisuje Rupert Goold, naslovnu ulogu Ralph Fiennes tumači uz veliku britansku glumicu Vanessu Redgrave, koja je u predstavi kraljica Margaret.
“Rade i Lenka su izvanredni ljudi. Atmosfera u kazalištu u velikoj je mjeri povezana s njihovim duhom. Ljudski je duh ono što pokreće stvari”, ističe.
Ugodan i skroman
O Brijunima i Shakespeareu razgovaramo u lobiju kazališta Almeida u dijelu Londona Islington u kojem je postavljena hvaljena predstava “Richard III”. Za nekoga tko nosi epitet jednog od najvećih britanskih glumaca, Ralph Fiennes je vrlo skroman, ugodan i nenametljiv. Na svako pitanje odgovara tihim glasom, uzimajući vremena da promisli o odgovoru i što točnije se izrazi. On je veliki ljubitelj riječi i efekta koji ima na publiku, kojoj se predaje u potpunosti jer ju smatra dijelom predstave, kako će mi reći.
Iako ga domaća publika doživljava prije svega kao filmskog glumca, štoviše kao holivudsku zvijezdu, iako se svojim ponašanjem svjesno odmiče od celebrity statusa, Ralph Fiennes radije govori o kazalištu. Iako mu je film donio nagrade i međunarodnu slavu, kazalište smatra svojim korijenom i korijenom glume općenito.
“Kazalište je u svojoj biti istinska arena za svakog glumca jer se tu ne možeš sakriti od publike. Ja imam tu sreću kombinirati kazalište i film. Ne mogu reći da je gluma ispred kamere manje vrijedna, ali gluma ispred publike je iskrenija. Ne radi se o tehnici glume, nego o trenutnom osjećaju s publikom. To je nešto što ti film ne može dati. Film ti može dati svakojake mogućnosti glume s približavanjem objektiva i kutevima snimanje, ali ono što meni nedostaje je povezanost s publikom u trenutku. To je konverzacija, jedan stupanj njihovog prisustvovanja i slušanja. Vrlo snažno osjećam publiku, ona daje svoju transmisiju u predstavi, to je fascinantno. Tu se događaju svakojake duhovne kombinacije, duh glumaca, skup raznih esencija publike, sve se to sabire u jednom prostoru i čini cijeli doživljaj posebnim. To sam osjetio kod publike na Brijunima prošlo ljeto”, govori.
Izražena atmosfera je i zajednička karakteristika njegovih filmova. Uloga Amona Götha, nacističkog ratnog kriminalca u “Schindlerovoj listi”, primjerice, koja mu je 1993. godine donijela Oscara za najbolju sporednu ulogu, kao i velike nagrade Golden Globe i BAFTA. Tri godine kasnije, u “Engleskom pacijentu” tumačio je ulogu grofa Almasya, nominiranu za sve tri velike nagrade. U nizu filmova koji su slijedili su i “Veliko iščekivanje”, “Žena kojoj sam čitao”, “Harry Potter”, “James Bond” i “Grand Budapest Hotel”. Jesu li filmovi koje bira obilježeni atmosferom ili je on taj koji ih stvara?
“Kada se radi o filmu u kojem glumim, ne mogu odgovoriti na to pitanje. Atmosfera filma je kombinacija faktora. Činjenica je da snažni glumci pridonose kvaliteti filma, ali atmosfera je obično rezultat rada svih glumaca, osvjetljenja, produkcije i ja ne mogu unaprijed reći - ovo će biti atmosferičan film.
Shvaćam što želite reći kada spominjete izraženu atmosferu filmova u kojima glumim i čini mi se da ste u pravu, no moja perspektiva je subjektivna i publika je ta koja će mi reći svoje mišljenje. Sretan sam ako im se sviđa atmosfera filma, ali ja je nikada neću osjetiti na jednak način ako glumim u filmu”, govori.
Zato i ne gleda filmove u kojima glumi. “Ne mogu gledati svoje filmove. Ne osjećam se ugodno, kao da su miljama daleko. Ne radim to”, govori.
Nastup u kazalištu pod zvijezdama na neki će način biti povratak njegovim glumačkim počecima. Naime, prvi profesionalni posao danas 54-godišnjeg Ralpha Fiennesa bio je u kazalištu na otvorenom, u londonskom Regent’s Parku.
O iskustvu glume na otvorenom kaže: “Boriš se s vjetrom, s vremenskim prilikama, ne možeš imati sofisticirano osvjetljenje, ali ono što imaš je iznenadni trenutak kada se dogodi nešto osobito, neka riječ ili trenutak dođe u kontekst koji ju podiže, osobito kada govoriš o elementima u predstavi, kada spominješ vjetar ili kišu ili planine ili zemlju, to dodaje dodatnu boju, dodatnu rezonancu i publika ju obično osjeća. Mislim da postoji specijalna kvaliteta koju kazalište na otvorenom daje Shakespeareu”, govori.
Aktualna djela
Četiristo godina nakon njegove smrti, djela Williama Shakespearea jednako su aktualna jer on nije pisao s ciljem sata povijesti, već porukom sadašnjosti, dodaje.
“On piše o svome vremenu kroz prizmu povijesti, no i danas možemo pronaći suvremene paralele. Činjenica je da mnogi glumci, osobito oni mlađi, tumačenje Shakespeareovih likova smatraju velikim izazovom, no osobno mislim da je Shakespeare vrlo ljubazan prema glumcima.
On ne traži specijalan način glume, on samo traži samouvjerenost u jeziku”, kaže.
I senzibilitet publike, atmosferu noći i vjetra, energiju prisutnih, sve što se Ralph Fiennes nada pronaći ovog kolovoza na Brijunima.