Ovotjedni protest zbog reforme školstva u hrvatskom je društvu (ne prvi put) otvorio pitanje koje se s krupnim varijacijama pojavljuje i u drugim društvima i zemljama. To pitanje je pitanje odnosa škole, vjere i osobnih uvjerenja. Može li škola biti vrijednosno neutralna? Što znači izbaciti ideologiju iz programa? Koje su granice laiciteta u školi? Gdje prestaje znanost, a počinje doktrina, ili - za druge - ideologija? Smije li u školi postojati prigovor savjesti? Ili osobni izbor? I gdje prestaje nedemokratsko nametanje ideologije, a gdje se otvaraju vrata za nestručna trabunjanja ili čak golu laž?
Ta pitanja prije tri su godine prvi put u hrvatski kulturni prostor uveli tvrdo konzervativni klerikalni aktivisti kad su se pobunili protiv zdravstvenog odgoja. S malim varijacijama, taj sukob tinja ili bukti do danas, a sukob Hrasta i Glasa Koncila s akterima školske reforme samo je jedna od postaja tog kulturnog rata.
Ideološki fajt
Zanimljivo je da je svega dva tjedna prije nego što je taj tinjajući sraz u Hrvatskoj eksplodirao, na canneskom festivalu prikazan jedan film koji se poigrava radikalnim konzekvencama ovog ideološkog fajta. Nimalo slučajno, riječ je o filmu koji dolazi iz zemlje koja na mnogo goroj i većoj skali prolazi isti proces retradicionalizacije kroz koji prolazi i Hrvatska. Dolazi iz zemlje koja je desetljećima bila bastion institucionalnog ateizma, da bi od prošle godine uvela obvezni školski vjeronauk za jednu od šest tradicijskih konfesija, iz zemlje u kojoj je isprepletenost crkve i vlasti snažna kao i u Hrvatskoj, te iz zemlje u kojoj je promicanje homoseksualnosti zakonski kažnjivo. A ta je zemlja Rusija.
Film o kojem je riječ nosi naslov “Učenik”, redatelj mu je moskovski filmski i teatarski redatelj Kirill Serebrennikov, a premijerno je pred svjetskom publikom prikazan sredinom svibnja na festivalu u Cannesu. Baziran na teatarskom komadu “Martir” bavarskog dramatičara Mariusa von Mayenburga, film pripovijeda o tome kako laička država popušta i odstupa od svojih vrijednosti pred nasrtajem agresivne religioznosti. Tipično i za nas jako indikativno, poprište je tog sukoba - školska zbornica.
Junak Serebrennikovljeva filma i Mayenburgova komada je Venjamin, tinejdžer i učenik viših razreda srednje škole. Venjamin (Pjotr Škorcov) živi u obitelji koja, blago rečeno, nije najsolidnije konzervativna: s ocem je izgubio kontakt, a majka (Julija Aug) je samohrana i po Venjinu mišljenju nesolidna. Mladi Venjamin otkriva Bibliju. Otkriva je i čita doslovno. Potaknut novootkrivenim štivom, u vlastitoj srednjoj školi Venja počinje zavoditi nabožni teror. Meritorno baratajući brižljivo upamćenim citatima iz Biblije, natjera ravnateljstvo da na školskom bazenu zabrani bikini, potom da iz programa izbace kontracepciju (!?), a na koncu se pobuni i protiv Darwina. “Srednjoškolskom Ladislavu Ilčiću” jedina se gorljivo suprotstavi nastavnica biologije (Viktorija Isakova). Venjamin i za to ima tumačenje: ravnajući se po nastavničinu srednjem imenu, on zaključi da je ona Židovka. Oboružan antisemitskim citatima iz Novog zavjeta, Venjamin stoga kreće na nju kampanjom s ciljem da je diskreditira. Sve to vrijeme pratimo i usporedni zaplet. Uz Venjamina se veže školski drug Grigorij (Aleksandr Gorčilin) koji je hrom i predmet školskog zlostavljanja. Nesigurnog Grigorija Venjamin primi pod okrilje ravnajući se podcjenjujućim biblijskim citatima o skrbi za sakate i nevrijedne. No, problem je što Grigorij za karizmatičnog “vjerskog vođu” osjeća homoerotsku privlačnost, a Venjaminov odnos prema “pederima” možete samo zamisliti.
Ruska verzija
Autor “Učenika” Kirill Serebrennikov (Rostov, 1969.) jedan je od najpoznatijih ruskih kazališnih režisera. Po profesiji profesor fizike i potpuno samouk, Serebrennikov se nametnuo u prošlom desetljeću kao kućni redatelj Gogoljeva teatra, a među ostalim je u Rusiji postavljao Tennesseeja Williamsa i Ravenhilla. Von Mayenburgov njemački tekst pod naslovom “Martir” vidio je kad je praizveden u berlinskoj Schaubühne 2012. Odmah je postavio rusku kazališnu verziju s manje-više istom podjelom kao i u filmu, s iznimkom glavnog junaka za kojeg je trebao novog, mlađeg glumca. Serebrennikov je izvorno njemački tekst preselio u Rusiju, čime je - dakako - film dobio posve nove političke konotacije. Film je snimio u krajnje zapadnoj ruskoj eksklavi na Baltiku, Kalinjingradu, i to - kako ističe u intervjuima - bez lipe iz ruskih javnih fondova, koje ionako ne bi mogao dobiti s obzirom na to da bi film vjerojatno potpao pod klauzulu o poticanju homoseksualnosti. Naslov je iz “Mučenik” promijenio u “Učenik”, što u ruskom nosi dvosmislicu: naslov znači i učenik, ali i apostol.
Von Mayenburgov tekst pojavio se u Njemačkoj u vrijeme kad se u Europi raširila islamofobija, a dobar dio te atmosfere zazora hranio se zastrašujućim citatima iz Kur’ana, te činjenicom da dio sunitske tradicije sveti tekst razumije kao doslovni društveni naputak. Za razliku od muslimana (ali i protestanata, pogotovo američkih) koji svetu knjigu poznaju detaljno, katolici i pravoslavci vjeru primaju preko transmisije crkve, tradicije i nataloženih praksi. Bibliju zapravo rijetko imaju u ruci, a čak je dvojbeno koliko ih crkva i motivira da je uzmu i istražuju sami. Von Mayenburg takvoj kulturi priređuje šok. Kroz Venjaminova usta on nas bombardira citatima iz kršćanskog Svetog pisma koji su tako zastrašujući, nasilni, agresivni, zatornički i mrzilački da zapravo budete sretni što ih vjernici ne čitaju više jer bi inače bili gori od isilovaca. Von Mayenburgova poanta je jasna: on polemizira s idejom o vjeri koja je u srži dobra, ali ju je iskvarila institucionalna crkva, te sugerira da zapravo možemo biti sretni što je izvorni nauk “iskvaren”. Ujedno, tekst pokazuje slabost bolećivog, liberalno-demokratskog društva koje u drami (kao i u Hrvatskoj) olako ustukne pred bigotnom agresijom.
U ruskom kontekstu, dakako, tekst je dobio dodatne konotacije. Škola je ovdje posve jasna transmisija nove ideologije. Putinove slike posvuda su na zidu, škola je zagušena nacionalističkim imaginarijem, a učenici uče kako je Staljin “morao poduzeti represiju da bi ubrzao razvoj Rusije”. Kad se mladi Venjamin pojavi sa svojim fundamentalističkim idejama, ravnateljica (Svetlana Bragarnik) kao da jedva čeka da mu pruži ustupke, pronalazi u školskom pravilniku formulacije koje mu idu na ruku, a na koncu traži od nastavnice biologije da “bude tolerantna” i u slučaju evolucije “uči obje teorije”. Tako je i u Serebrennikovljevu filmu, kao i u Hrvatskoj, Darwin postao nešto oko čega se traže “dva suprotstavljena mišljenja”.
Zanimljiv je - međutim - Venjaminov odnos s institucionalnim pravoslavljem. U školskoj zbornici je, naime, i vjeroučitelj, pravoslavni pop (Nikolaj Roščin) koji slično kao i u brojnim hrvatskim zbornicama funkcionira pomalo kao školski ideološki komesar. On isprva patronizira i oprezno podržava “apostola” Venjamina. No, “apostol” se okreće protiv njega. Napada ga, optužuje crkvu da je razvodnila i otupila vjeru, da se ne ravna po Svetom pismu i da se uljujkala u društvo i povlastice. U jednoj od najzanimljivijih scena filma Venjamin pita svećenika gdje su “našoj vjeri” “samoubojice i mučenici”, te uskoro shvatite da bi njegov ideal sprovođenja vjere bio onaj Islamske države.
Akrobatski kadrovi
Serebrennikov je kazališni režiser, što se u filmu i vidi. Uzeo je glumce s kojima je radio u teatru, te koji su već bili srođeni s tekstom, pustio ih je da tekst kazuju pomalo teatarski povišeno, a film je režirao u dugim, dinamičnim, akrobatski zamršenim kadrovima u interijeru, od kojih najdulji traje 11 minuta. Snimatelj filma je - inače - stalni snimatelj Nikite Mihalkova, Vladislav Opeljanc. Serebrennikov je na zanimljiv način tretirao i biblijske citate. Svaki put kad Venjamin ili netko od drugih likova citira Bibliju, u kadru se pojavi latinični natpis koji ukazuje na točno biblijsko mjesto, tako da ne bude dvojbi jesu li te užasne rečenice Venjaminova izmišljotina.
U filmu ima malo muzike, no zanimljivo je da na dva ključna dramska mjesta, te na odjavnoj špici filma Serebrennikov koristi pjesmu slovenskog Laibacha “God Is God” s njihova albuma “Jesus Christ Superstars” iz 1996.
Otvarajući ranu tranzicijsku eru albumom posvećenim religiji, lajbahovci su se (kao mnogo puta) pokazali kao dobri proroci, prognozirajući metastazirajući utjecaj radikalno konzervativne religioznosti na razvalinama komunizma. Dvadeset godina poslije, film “Učenik” markira fazu u tom procesu. Vrednote modernizacije - poput sekularizma, racionalizma i znanosti - bačene su niz štenge skupa s “bezbožnim sistemom”. Vjera je nova službena ideologija, a da bi tako to bilo, mora osvojiti i školu. To je proces koji gledamo svojim očima - a film “Učenik” poigrava se njegovim krajnjim konsekvencama.