Francuski kralj Luj XIV. preminuo je 1. rujna 1715. godine, u trenutku kad je bio vjerojatno najmoćniji čovjek na svijetu. U trenutku smrti Francuskom je vladao pune 72 godine. Tijekom tih sedam desetljeća pobjeđivao je u ratovima, proširio teritorij, istjerao protestante, sagradio Versailles te suzbio plemstvo nametnuvši tvrdi apsolutizam. Njegovu bezuvjetnu moć opisivala je i titula Kralj Sunce.
Pa ipak, i najmoćniji postaju nemoćni pred silom koja sve izravna, a to je smrt. Tijekom kolovoza 1715. 77-godišnji Luj počeo je osjećati zdravstvene tegobe koje su bile posljedica dijabetesa. Njegov osobni liječnik Fagon kasno je uočio simptome gangrene koja je ubrzano zahvatila kraljevu lijevu nogu. Nakon petnaest dana bolne agonije Kralj Sunce je unatoč trudu liječnika i nadriliječnika umro.
Polusvjesno meso
Tih petnaest dana tema su filma “Smrt Luja XIV.” katalonskog redatelja Alberta Serre, filma koji je jučer prikazan u Splitu na 21. SFF-u - Festivalu novog filma. Tom prilikom u Split je došao i redatelj filma Serra, koji je svojedobno za svoj film “Ptičji pjev” na tom festivalu dobio glavnu nagradu, a ovaj mu je put uručena i festivalska nagrada za životno djelo. Serrin film prati bolest i smrt najmoćnijeg suverena zapadnog svijeta, a u najvećoj se mjeri temelji na dnevničkim zapisima kraljeva dvorjanina, diplomata i pisca Louisa de Rouvroya, grofa od Saint Simona.
Film počinje u trenutku kad je Luj XIV. već urušena zdravlja, ali ipak još sudjeluje u zabavama i sastancima vlade. No, kraljevo stanje postupno se pogoršava. Počinje odbijati hranu, budi se noću u napadajima žeđi. Njegov liječnik Fagon uoči mrlje na kraljevoj nozi, ali propusti dijagnosticirati gangrenu. Kad se bolest razgori, dvor u pomoć zove liječnike sa Sorbonne koji su, međutim, nemoćni. Naposljetku, kao potez očajnika, dvorjani zovu talijanskog šarlatana koji kralja liječi ekstraktom žablje jetre. Šarlatan dolazi s velikom pompom, no odmagli prije nego što se ispostavi da njegov eliksir nije pomogao baš ništa. U međuvremenu, najmoćniji čovjek svijeta pretvara se u hrpu polusvjesnog mesa, a ta gruba, karnalna degradacija to je jezivija što je starac okružen raskoši i ceremonijalnim protokolom.
Naturščici
Katalonac Serra (1975) režiser je koji se u dosadašnjim filmovima često bavio reinterpretacijom velikih zapadnih priča (Don Quijote, Tri kralja, Casanova, Drakula) koje bi obrađivao kroz izrazito spor onirički stil, nerijetko uz korištenje glumaca naturščika. Ovaj put Serra se odlučio na spoj: sve ostale likove filma glume mještani gradića u okolici Limogesa, gdje je film snimljen. Samo kralja glumi Jean Pierre Leaud, legendarni glumac francuskog novog vala, slavan po suradnji s Francoisom Truffautom. Serra ističe kako je spojem glumačke superzvijezde i naturščika htio i u kadru naglasiti kastinsku razliku između kralja i svih ostalih. “Leaud je vrlo tašt glumac” istakao je. “Ne voli dijeliti kadar ni s kim, čitavo je vrijeme prezrivo tjerao ostale glumce od sebe, a upravo sam tu tenziju pokušao iskoristiti za odnos između kralja i podanika.” Cijeli se film odvija u samo jednoj sobi, a snimljen je za samo 16 dana, ali s tri kamere istodobno. Riječ je o razmjerno nesvakidašnjoj metodi rada koju je Serra, kako ističe, koristio namjerno da bi dobio autentičnost u glumi. “Kod takvog snimanja glumac se ne može namještati prema kameri, ne može razmišljati kakav dojam ostavlja u kadru.”
Pristupačniji film
Serra inače bez dlake na jeziku kaže kako načelno uopće ne voli francuski film, kako ga ne impresioniraju francuski klasici, no Kralj Sunce u Francuskoj očito ima privlačnost kao tema. Ironizira i svoj status “teškog” autora. “Kad sam u Cannesu prikazivao ‘Pjev ptica’, od 800 gledatelja na kraju ih je u sali ostalo 300. Kad sam prikazivao “Smrt Luja XIV.”, začudo nije izišao nitko.” Tu činjenicu, međutim, ne treba pripisivati samo Kralju Suncu. Za Serrine standarde “Smrt Luja XIV.” je i ponešto pristupačniji film. Premda 110 minuta u osnovi gledate starca u grimizu i svili koji se raspada, film ima čeličnu dramaturgiju i spretno vas usisava u jezu i strah dvorjana koji postaju svjesni da će “Sunce” zaći. “Smrt Luja XIV.” jest i film o jadu svakog kulta ličnosti.