Krajem osamdesetih u vrlo prestižnom magazinu Start uveli su rubriku Moj svijet u kojoj su predstavljali javne ličnosti i njihove malo poznate strasti. Budući da se u redakciji znalo da imam veliku kolekciju videokazeta, predložili su mi da se fotografiram kod kuće u sobi u kojoj gledam video. Stanovao sam tada na Prisavlju, fotograf Boris Štajduhar živio je dva kata ispod mene i kao spretan tip napravio “lažnjak”, donio je svoj mali televizor, izabrao sobu moje sestre jer mu je ta bila “fotogeničnija”, a i po zidovima je također imala police s videokazetama te stvorio idealan prostor “usamljenog videofila”, kako je glasio naslov teksta. Zašto usamljenog? Zato što sam novinaru Bojanu Krstiću rastumačio da sam prije običavao gledati filmove u društvu osoba sličnog ukusa, čak ih se i desetak znalo ugurati u naš stan, ali sam počeo zazirati od toga kad sam shvatio da se to pretvara u zabavne večeri a ne uživanje u onome što je na ekranu: ako želiš gledati film kako spada, rekao sam Krstiću, gledaj ga sam.
Noćna mora
Predstavio sam se kao čudak koji voli samo stare filmove, naravno holivudsku klasiku, ali i sovjetske mjuzikle, čuo sam poslije dosta ironičnih opaski na moju tvrdnju da je sovjetsko-jugoslavenska koprodukcija “Aleksa Dundić” iz 1958. najbolji jugoslavenski film svih vremena, no tako nešto morate izjaviti da vas po nečemu upamte. Noćna mora uslijedila je nakon što je tekst objavljen, telefon je neprestano zvonio, a ljudi različite dobi ispitivali su me imam li njihove najdraže filmove i kako bi ih mogli nabaviti.
Nešto sam tom prigodom prešutio, imao sam videorekorder Sony SL-C7E, tzv. Betamax i bio u sve užem krugu korisnika tog uređaja. Većina ih je tada koristila VHS, koji sam od samog početka odbijao, iako sam bio svjestan da je ponuda na njemu veća. Rekli su mi: “Slika na Betamaxu je puno bolja, Sony je najjača japanska firma, ne možeš pogriješiti”.
Ispalo je da sam se zeznuo s Betamaxom. Umjesto da se najjače kompanije dogovore o jedinstvenom formatu, Sony je tvrdoglavo ustrajao na Betamaxu, drugi su se opredijelili za VHS koji je forsirao JVC, a u optjecaju je bio i Video 2000, koji specijalisti za tehničke novotarije nisu uzimali ozbiljno. Kada sam kupio svoj prvi videorekorder, bilo je to u jesen 1982., platio sam vrtoglavih 13 tisuća kuna (ili 3200 DEM) dobrom znancu koji je imao pouzdane veze sa stranim dobavljačima, bio sam oduševljen zbilja dobrom slikom, a nešto manje mi se svidjela spoznaja da mjesečno moram nabavljati bar desetak ne baš jeftinih videokazeta da bih snimio sve što me zanima. Potonje nisu bile idealna tvorevina, videovrpca se znala zapetljati pa čak i puknuti, a ako nakon odgledanog sadržaja kazetu ne biste vratili na početak, opet je bilo problema s vrpcom. Još je ispalo gore ako biste je posudili nekome, a ne biste uklonili zaštitnu pločicu, nesmotreni prijatelj greškom bi prebrisao ono što je na njoj, a vi biste skupo platili lekciju da videodragocjenosti nikada ne smiju iz vašeg doma.
Šverceri na veliko
Ipak, život mi se potpuno promijenio. Nije bilo više strahovanja hoću li propustiti omiljeni film Alfreda Hitchcocka, Johna Forda i Howarda Hawksa na televiziji (tih godina filmski program na TV-u bio nam je sjajan, znam jer sam radio u filmskoj redakciji Televizije Zagreb i otkupljivali smo filmove koje nismo nikad ili bismo ih najviše voljeli gledati), snimao sam čak i serije i zabavne emisije, a jedini je problem bio kako efikasno iskoristiti kazete: trajale bi 120, 180 i 240 minuta, a ove potonje bile su najisplativije jer bi na njih najlakše stala dva filma. Nabavljale bi se iz “pouzdanih izvora”, uz pomoć švercera na veliko, katkad ste ih mogli kupiti u Posredniku, nekad vrlo popularnim second shop dućanima, katkad putem oglasa, a najlakše je to bilo obaviti tijekom putovanja u inozemstvo. Na rekorderu je bio i “tajmer”, što vam je olakšavalo snimanja s televizije, dok montaža onoga što želite zadržati nije bila osobito komplicirana. Tek kad sam nabavio prve originalne kazete shvatio sam kakva je Betamax bio dragocjenost, slika MGM-ovih mjuzikla ili spektakala bila je bolja nego kad bi ih emitirali na Televiziji Zagreb ili Beograd.
Videorekorder je imao još jednu prednost. Odjednom više niste ovisili o jugoslavenskom kinorepertoaru. Smetala vas je skraćena verzija “Ben Hura” Williama Wylera iz koje su isjekli sve scene s Isusom Kristom (više od pola sata filma)? Odmah je počela kolati integralna verzija, a pojavili su se i prvi videoprevoditelji. “Vatrena lisica” s Clintom Eastwoodom nije mogla igrati u kinima, jer junak, američki pilot, krade iz Sovjetskog Saveza njihov supermoderni zrakoplov, slični je problem bio i s “Rambom II” sa Slyom Stalloneom i “Nestalim u akciji” s Chuckom Norrisom, politički krajnje nekorektnim akcićima po tadašnjim jugoslavenskim standardima, a popis svega što nije dolazilo do nas bio je podugačak, tako da su videorekorderi vrlo brzo postali obavezni u našim domaćinstvima. Bilo je i problema. Svaka presnimka izvorne videokazete rezultirala je lošijom slikom, a ako je u pitanju bila peta ili šesta kopija, jedva ste razabirali što se u filmu odigrava. Takav je slučaj bio s velikim hitom “E.T.” Stevena Spielberga, kako je to u trenu postao najkomercijalniji film svih vremena, prodavač UIP tražio je za njega puno više novca nego što je bilo uobičajeno (jugoslavenski limit je bio 40 tisuća dolara, a samo u slučaju “Povratka u budućnost” povišen je na 50 tisuća), pa su dvije godine trajali pregovori da se cijena spusti. U međuvremenu se pojavila vrlo loša piratska kopija, koju smo unatoč tome svi koji smo je nabavili i pogledali. Film je uvezen 1984. i postao hit jer su valjda svi htjeli vidjeti što se u njemu zapravo zbiva. Dok sam “E.T.” gledao preko volje, znajući da ćemo ga kad-tad vidjeti u kinima, “Teksaški masakr motornom pilom”, s također očajnom slikom, odgledao sam pobožno, znajući da tako ekstremni horori nikad neće zalutati u naša kina.
Za videorekordere su se otimali i zbog pornografije. U kinima su bili dopušteni samo meki pornići, uglavnom danske komedije kao što su “Hopa cupa u krevetu” i “Autoput u krevetu”, a čak je i “Emmanuelle” morala čekati četiri godine na dozvolu za prikazivanje zbog “širenja nemorala”. Odjednom se otvorilo carstvo tvrdih pornića, koji su u jugoslavenska kina stigli tek 1988., no tada je već svaki videofil imao solidnu zalihu tog filmskog blaga kojim se bezočno trgovalo čak i preko oglasa.
U pravi trenutak
U doba kad su me u Startu predstavili kao videofila s više od 500 kazeta, slutio sam da se bliži moj rastanak s Betamaxom. Tada sam često putovao u London, od 1984. radio sam kao savjetnik za repertoar u zagrebačkim Kinematografima, i mogao se uvjeriti da u velikim trgovinama police s VHS-om zauzimaju sve više prostora, izbor filmova je veći, a i kazete za snimanje su puno jeftinije. Još kad sam 1988. doznao da Sony počinje proizvoditi vlastite VHS videorekordere, ali da i dalje zadržava Betamax kao svoj brend, bilo mi je jasno da treba promijeniti stranu. Nabavio sam VHS, i to prilično povoljno, bilo ih je čak već i u našim dućanima te postupno počeo nabavljati one iste filmove koje sam imao na Betamaxu: neko vrijeme koristio sam oba formata, da bih se kasnije riješio Sonyjeva videorekordera i svih kazeta. Naime, kad sam pitao u nekom servisu ima li smisla prebacivati Betamax kazete na VHS, objasnili su mi da će slika biti vrlo loše kvalitete: ostavio sam im sve što sam godinama skupljao i požalio tek za dva-tri filma koja sam u međuvremenu ipak uspio nabaviti.
Prešao sam na VHS u pravi trenutak. Tijekom devedesetih sve velike holivudske kompanije - od Warner Home Videa do Columbia-TriStar Home Videa - počele su legalno izdavati kazete na hrvatskom tržištu, prošlo je doba loših kopija, stizali su i filmovi smatrani suviše nekomercijalnim za naša kina (kultni “Munjeni i zbunjeni” Richarda Linklatera i dr.), videoteke su se počele nezaustavljivo množiti (ali se nisu odrekle piratske ponude) i činilo se da smo u videoraju.
Sve dok se krajem tog desetljeća u nas nisu pojavili prvi DVD-i. U svojoj spretnoj ambalaži ti tanki diskovi izgledali su superiorno nezgrapnom VHS-u, mogli ste ih kopirati koliko vam se god prohtjelo, a da ništa ne biste izgubili na kvaliteti, dok su DVD snimači imali neusporedivo superiornije performanse nego VHS rekorderi. Osim toga, velike kompanije ponešto su naučile iz nadmetanja VHS-a i Betamaxa, ovdje je od samog početka postojao jedinstven sustav za proizvodnju diskova, svejedno je li ih napravio Verbatim ili Traxdata. DVD je imao novi adut, posebne dodatke, u kojima bi vam povremeno poklonili i staru verziju filma koju su upravo preradili za nove generacije. Uveden je i novi pojam “Making of”, ponekad rutinski, a ponekad i prilično iscrpan i inventivan uvod u to kako je pojedini film nastao. Sve je to moglo stati na disk, dok je VHS kazeta u tom pogledu bila poprilično ograničena zbog trajanja vrpce.
Sad sam već znao da sam opet ispao idiot, treći put sam se vezao za jedan novi sustav i opet iznova nabavljao filmove koje sam imao na VHS-u. Srećom, VHS kazetu ste mogli prebaciti na DVD disk, kvaliteta ponekad i nije bila tako grozna, no ovaj put sam iz opreza zadržao svoj videorekorder, jedan od zadnjih koje sam nabavio, Sony SLV-SX800, znajući iz iskustva da će se kad-tad pojaviti neka videokazeta koju ću samo na njemu moći pogledati.
Još jedna prevara
U međuvremenu su nas još jednom prevarili, odnekud se stvorio Blu-ray disk, s puno superiornijom slikom i zvukom, kako odoljeti a ne nabaviti još jednom “Ben Hura” ili “Zameo ih vjetar”, no brzo sam shvatio da novo čudo tehnike ima izvjesne granice: crno-bijeli film na njemu ne izgleda puno bolje na DVD-u, a isti je slučaj i s filmovima iz 50-ih i 60-ih s puno specijalnih efekata. Blu-ray je prvenstveno za nove filmove, po mogućnosti blockbustere, jer najbolje ističe njihove glavne adute. Prvotni problem, visoka cijena diska i playera, zaobiđen je neprestanim sniženjima tako da se u pojedinim slučajevima danas više isplati nabaviti Blu-ray negoli DVD.
Valjda je i to samo privremeno. U bliskoj budućnosti gledat ćemo filmove s najrazličitijih platformi, u najboljoj mogućoj rezoluciji. Sve što poželimo bit će nam nadohvat ruke, od restauriranih nijemih filmova do najnovijih holivudskih hitova. Cijene će po svoj prilici biti vrlo niske tako da kućne kolekcije diskova više uopće neće biti potrebne.
Ipak, do tog trenutka najbolje da zadržite sve do čega vam je stalo. Stoga me uopće nije pogodila vijest da je prošlog mjeseca Funai Electric proizveo zadnji VHS videorekorder na svijetu. Ja se svoga neću riješiti tako skoro, a to bih sugerirao i svim strasnim skupljačima filmova.