Xavier Legrand je francuski režiser i glumac čija se debitantska drama “Skrbnik” prikazuje u nedjelju na Zagreb film festivalu.
“Skrbnik” se temelji na vašem kratkometražnom filmu “Prije nego sve izgubiš” s istim likovima i glumcima, filmu koji se pročuo kad je nominiran za Oscara. Budući da hrvatska publika nije vidjela taj film, možete li nam reći koji je dio priče “Skrbnika” bio sadržan u kratkom filmu?
- “Skrbnik” nije baziran na tom kratkom filmu, nego je njegov nastavak. U “Skrbniku” pratimo iste likove, koje glume isti glumci, ali godinu dana nakon zbivanja u prvom filmu. U kratkom filmu publika svjedoči burnom razvodu supružnika. Ovdje, u “Skrbniku”, susrećemo ih kad tijekom brakorazvodne parnice definiraju skrb nad djetetom o kojoj odlučuje sud.
Zanimljiv je način kako organizirate točku gledišta u filmu. U početku otac izgleda kao jadni gubitnik. U sredini filma, sve je promatramo kroz oči sina. Prvih 45 minuta majci jedva vidimo lice, a potkraj ona postaje glavni lik.
- Da, nastojao sam se igrati s točkom gledišta na način da gledatelja posve uronim u priču, da se počne premišljati što je istina, a što laž. Ideja je bila da muža/oca vidimo kroz tri motrišta: sutkinje, sina i bivše žene. To je manipulacija. Razvod je nerijetko nasilni rat, kao što je i u filmu, a u tom ratu supružnici se često ne libe koristiti manipulaciju i laž za svoje ciljeve.
Na koncu, film postaje praktički psiho-triler. Ima aromu američkog neo-noira 90-ih, filmova kao “Neprijatelj u mom krevetu” ili “Ruka koja njiše kolijevku”.
- Rekao bih da je mehanizam trilera prisutan od početka, ali drukčije nego u filmovima koje navodite. Na početku priča izgleda banalna, gotovo dokumentarna, a sastavnice trilera grade se prema kraju. Bitno je i to da film uopće ne koristi izvornu muziku. Nastojao sam da šumovi svakodnevnog života komponiraju ritam i kretnje filma. Volim pronalaziti stravu u svakodnevici.
Glavni lik vašeg filma je dječak, koji glumi sjajno. Pronašao sam negdje da ste sami ušli u film kao glumac dječak u Malleovu filmu “Doviđenja, djeco”?
- Ne, to nije točno. To je podatak koji se uporno ponavlja u člancima, na web siteovima, čak i na IMDb-u. Uporno i ustrajno pokušavam ispraviti tu netočnost, ali čini se da je internet jači od mene.
Zanimljivo je da na samom kraju filma uvodite posve novu perspektivu: onu susjede iza odškrinutih vrata. To mi se čini kao očita politička poruka - nasilje je tu, pored vas?
- Naravno. Bilo je bitno na kraju filma dati širu, univerzalniju perspektivu koja omogućuje gledatelju da se identificira s problemom. Svi smo mi susjedi, rođaci, prijatelji ili prijatelji prijatelja parova koji prolaze kroz ovakve neizdržive, bolne situacije. Čak ako ovo jest intimna privatna priča, kad se netko nađe u fizičkoj pogibelji, ona postaje društveno pitanje i tiče se sviju.
U Hrvatskoj su obiteljski zakon i legislativa razvoda postali poprište ideološke borbe između katoličkih skupina i sekularnog društva. Ta se bitka vodi upravo oko najvrućeg pitanja, upravo procedure razvoda. Dolazite iz jako sekularne Francuske. Međutim, vaš film kritizira francusko obiteljsko pravo?
- Vrlo jednostavno: u Francuskoj zakon vjeruje da netko tko je loš muž može biti dobar otac. Iz velikog broja umorstava i pokušaja umorstava je očito da je takvo vjerovanje mit. Patrijarhat je i dalje jako utjecajan u našem društvu, u kojem muškarci dominiraju. Nažalost, i mnoge žene pridonose patrijarhatu tako što ga ne propituju. Riječ je o čitavom mentalitetnom sklopu koji traži propitivanje.
Uspjeh “Skrbnika” vam je - pretpostavljam - olakšao produkciju novog fima. Što možemo očekivati?
- Razvijam idući projekt, ali zasad bih da to bude tajna. Ono što mi slijedi je gluma u kazalištu, dva teksta u kojima nastupam u idućoj sezoni.