Doista je to bio niz neobičnih slika. Elvis Stanić opet je uspio. Njegova ideja jazz diverzije u kolijevci austrougarskog turizma ponovo je od Opatije nakratko učinila čudo. Prijestolnica hrvatske zabavne glazbe, uspavana u naftalinskim evergrinima, proteklog je vikenda živnula u ritmovima bossa nove, bluesa, fusiona, world musica i modernog jazza. Mora da je zatitrala i zvijezda Ive Robića ubetonirana u pločnik pored gradske plaže na svu tu glazbenu radost koja je barem na tri dana razbudila stamenu ljepotu secesije iz doba kad su još među hotelima nalik na kremaste torte carevali parkovi i šetnice, danas pretvoreni u zakučaste labirinte uskih uličica po kojima gosti uzalud traže parking.
Da, opet je jazz pobijedio, a Elvis Stanić kao organizator, otac i majka opatijskog jazza, koju tu dovlači glazbenike sa svih strana svijeta, spaja ih i oblikuje, strpljivo dajući važan doprinost izgradnji naše domaće jazz scene koja, evo, tko zna koliko dugo, kao ptica feniks, sad izgara, sad nestaje, sad zablista i opet je nema i tako u nedogled.
No, kod Elvisa uvijek caruje radost. I ne bez razloga. Festival je u petak otvorio Veselino jazz projekt, skupina hrvatskih i slovenskih glazbenika koje predvodi na Berkleeju školovani basist i skladatelj Luka Veselinović, ali i glazbenik na kojega je Elvis izravno utjecao u razvoju. Bila je to vrlo živahna, fusion svirka na kojoj su se nizale mahom skladbe s Veselinovićevog albuma prvijenca, "Magnetic Whale", snimljenog u Bostonu, kao i nekoliko fusionu bliskih standarda Herbieja Hancocka i Waynea Shortera.
Nakon Veselina i sljedeći je bend u svom programu nastavio se s fusionom. Glavnu je riječ preuzeo vrstan američki trombonist Luis Bonilla, a uz njega miješani sastav glazbenika pod nazivom "Mediterranean Collective", sa Stanićem na gitari, atraktivnim talijanskim bubnjarom Paolom Muscovijem, Srbinom Ivanom Aleksijevićem na klavijaturama i još jednim našijencem, Goranom Rukavinom na basu. Repertoar je bio šarolik, poput sastava, od dalmatinske "Rusalice", preko nekoliko osvježavajućih i na trenutke vrlo žestokih Bonilloinih skladbi, i nekih kompozicija koje Stanić rado izvodi, poput zaista izvrsne obrade sevdalinke "Mujo kuje".
Večernji su se koncerti prva dva dana održavali na Ljetnoj pozornici, "opatijskim Križankama", u sjajnom ugođaju, nažalost ni do pola ispunjenog velikog gledališta, no preko dana slučajni su namjernici mogli nabasati na jazz doista posvuda. Sviralo se tako ujutro i na terasama superluksuznih hotela gdje su još sneni gosti na jednim stolovima završavali doručak, a vrlo živahni golubi na drugima, do njih, kljucali ostatke koje se nitko ne žuri odnijeti. Tako smo na terasi hotela Kvarner slušali Jazz natašte, duet pjevačice Ane Lovrenčić i gitarista Davora Doležala, a na terasi hotela Milenija u scenografiji koju ni raskošni holivduski scenografi ne bi prezreli, među palmama i u sjeni velikih pinija, nadahnuti duet Dina e Mel, pjevačice Dine Bušić i gitaristice Melite Ivković koje su izvodile predivan izbor brazilskih standarda bossa nove i portugalskog fada.
U to vrelo subotnje jutro to se činilo idealnim izborom glazbe koja je možda još bolje sjela sljedećeg dana kad su njih dvije vrlo sličan repertoar zasvirale još nadahnutije i na jazz boatu. A taj jazz boat, predivna je ideja organizatora da zapljusne Opatiju jazzom i s mora, jer je brod u dva dana zakrstario duž cijele opatijske rivijere. Inače, Melita Ivković je klasično obrazovana profesorica gitare, a Dina Bušić muzikologinja koja se, baš iz iskrene ljubavi, zainteresirala za brazilsku glazbu i portugalski jezik koji zaista divno šušketa u njezinu vrlo izražajnom i osjećajnom pijevu.
U subotu je prvi večernji set bio rezerviran za fantastični duet Lele Kapowitz i njezinog supruga, pohrvaćenog Amerikanca Joea, briljantnog multiinstrumentalista koji je ovom prilikom svirao tubu. Kod njega ta tuba, kao kod starih jazzera, više ima ulogu basa ili današnje bas gitare, tako da on i drži mjeru i razigrava ritam i daje intonaciju i solira. I to sve njemu ide tako lako, da je to fascinantno. Lela je, puno puta dokazano, izvanredna pjevačica. Ona je jedna od rijetkih koja se u nas rado upušta i u improvizacije i u vokalize, tako da su njeni nastupi uvijek vrlo uzbudljivi, između ostaloga i zato što voli izvoditi vrlo zahtjevne skladbe, recimo Edija Jeffersona, ali i originalne kompozicije, koje uglavnom sama potpisuje. Lela i Joe su "u proširenom sastavu", kao Cosmic Combo nastupili u nedjelju i na terasi Tamaris, između hotela Četiri opatijska cvijeta, sa sličnim, iako manje hermetičnim repertoarom.
Vrlo uspjeli, ležerni koncert zabilježio je i zagrebački Cubismo koji je zadnje večeri nastupio na terasi hotela Kvarner. Magični ritmovi afro-kubane zanjihali su lustere Kristalne dvorane i napravili sjajnu večernju atmosferu, ukazujući da daleki odjeci basova zaglušujućeg dancea, transa, techna i sličnog iz lokala na samoj obali ne moraju biti jedini način da se ljude namami na ples.
Zvijezda festivala, magično ime koje je Elvis Stanić najavio kao poseban poklon Opatiji za njezinu veliku obljetnicu turizma bila je izraelska pjevačica i udaraljkašica Ahinoam Nini - Noa, koja je u svojoj bogatoj dvadesetogodišnjoj karijeri surađivala i s Patom Methenyjem i Robertom Benignijem. A toliko su bile i različite pjesme koje je izvodila sa svojim sastavom.
Bilo je tu doista svega, a jedino što je bilo uvijek zadivljujuće jest bio Noin glas, odnos s publikom i tankoćutnost njezine izvedbe. Zapravo, pisca ovih redaka Noa je podsjetila na jednu drugu izraelsku pjevačicu koja je žarila i palila šezdesetih i sedamdesetih godina zaista cijelim svijetom, Ester Ofarim. I Ester je bila izuzetno lijepa, darovita pjevačica predivna glasa; i ona je na svoje albume trpala i tradicionalne izraelske napjeve i crnačke duhovne i američki folk i kojekakav pop, no njezina izvedba i pratnja supruga Abija na gitari bili su dobitna kombinacija koja je od njih načinila internacionalne zvijezde. Noa je vjerojatno bolja pjevačica i, kako je također pokazala, vrlo dobra perkusionistica, posebno u duetu sa sjajnim udaraljkašem Gadom Serijem Levijem, kad su zalupali na nečim nalik velikim kockastim limenim konzervama u koje bi stalo sardina za nahranit pola Opatije.
Zapravo, najbolje u njezinu koncertu bilo je to predstavljanje članova benda duetima, kad je odala veliku počast svom nekadašanjem (i sadašnjem - inzistirala je) učitelju, a sada partneru u bendu, gitaristu i aranžeru Gilu Doru, ali i u veličanstvenom solu kontrabasista Adama Bena Ezre, solu koji nije zaostajao ni po imaginativnosti, ni po tehničkoj izvedbi genijalnom Renaudu Garcia-Fonsu kojega smo čuli u Poreču, na nažalost zadnjem Valamar Jazz Festivalu prošle godine. Štoviše Ben Ezra je usto šoumen koji svira i ramenima i pleše oko svog kontrabasa, sudjelujući u općoj zaigranosti cijelog benda i veselju glazbe koju vješto prenose na i publiku. Niju tu baš bilo puno jazza, ali bilo je sjajnog bluesa, izvrsnih starih izraelskih i jemenskih napjeva i jasne poruke mira i nenasilja koja se provlačila cijelim koncertom, od početka kad je Noa, kao u mantri, ponavljala "I am strong, I can fight, but I don't know", do pjesme koja se pamti iz predivnog filma "La vita e bella", izvedene raspomamljenoj, vidnoj zadovoljnoj, pa i ganutoj publici, na zaslužnom bisu.