Dunja Knebl pjevačko-kantautorsku karijeru započela je s navršenih 47 godina života da bi već 23 godine marljivo i uporno od zaborava spašavala i na svoj način, jer je odgojena na američkoj i ruskoj kantautorskoj i folk tradiciji, rekontekstualizirala stare narodne pjesme i napjeve - pretežito iz Međimurja i Podravine - koji su samo kao tekstovni zapis, sa ili bez nota, prolazili kroz ruke pokojeg (etno)muzikologa. U tom smislu Dunju valja promatrati poput naše inačice Alana Lomaxa ili njegovog, podjednako glasovog oca Johna, premda takva glazben(ičk)a misija u našem kulturološkom sklopu, a što nije Dunjina greška, nema magnitudu njihovih etnomuzikoloških potraga.
Zauvrat, njezina uloga u tom, prilično sličnom procesu čak je i teža. Naime, Dunja - za razliku od Lomaxovih koji su snimali i prezentirali tuđe izvedbe starih blues, folk i bleugrass pjesama - nije mogla snimati izvedbe međimurskih i podravskih tradicionala jer ispred sebe nije imala one (starije) koji bi za nju otpjevali i odsvirali te napjeve nego im je morala podariti osobni, koliko izvorni, toliko osuvremenjeni glazbeni kontekst.
Ipak, njezin posljednji, čak trostruki album “33 balade”, prilično je usporediv baš s misijom koju je 1932. godine započeo Alan Lomax, prezentirajući MacMillan Publishingu ideju da mu ta kompanija financira snimanje - kasnije će se ispostaviti - legendarnih “Field Recordingsa” na kojima su uglavnom sudjelovali crnoputi teksaški zatvorenici koji su za njega, između ostalih, pjevali “radne pjesme” i “ubilačke balade”. E pa baš s potonjima ove Dunjine “33 balade” imaju barem jednu dodirnu točku jer i njima se često provlače motivi zabranjene ili tragične ljubavi od kojih je tek korak do patnje i mržnje, grijeha i ubojstva, kazne i pokore.
Doduše, ti motivi nalazili su se i u nekim pjesmama zabilježenim na prethodnih 14 albuma koje je Dunja snimala s ovim ili onim suradnicima, a u sličnom kontekstu valja se sjetiti Caveova albuma “Murder Ballads” ili Cashove kompilacije “Murder” te nekih izdanja Willard Grant Conspiracy ili Wovenhanda, primjerice. No, ovako koncentriranu kolekciju “ubilačkih balada” i srodnih “narodnih ‘pjesama o teškoj sudbini čovjekovoj, često s tragičnim ishodom’, kako ih je definirao etnomuzikolog Vinko Žganec”, Dunja, a i cjeloklupna hrvatska glazba još nisu imali.
Uz pomoć snimatelja, aranžera, kolege glazbenika i jednog od naša tri trenutno najkapacitiranija producenta, Hrvoja Nikšića iz studija Kramasonik, doslovce im je podarila novi život. Stoga je ovaj album doista moguće percipirati kao njezin “životni projekt”, na neki način započet još kad je kao devetogodišnja djevojčica o jednoj proslavi obljetnice UN-a u New Yorku izvela pjesmu “Djevojčica ruže brala”. Posljednje, pak, 23 godine Dunja je ubrala na desetke takvih pjesama da bi ih za buduća pokoljenja zauvijek sačuvala u svom “glazbenom herbariju”.