PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

ABID On je proleter iz doba pred konačno odumiranje radničke klase. Ciničan je prema vlastitom položaju i prema povijesnom zadatku

Prizor iz filma 'Valter brani Sarajevo'

Das ist Walter, prvi album Zabranjenog pušenja, godina 1984, “Abid”, treća pjesma na A strani, trajanje: 3,44 min.

Tipična žanrovska scena iz televizijskog dnevnika u to vrijeme. Lutajući reporter s mikrofonom i kamermanom prilazi kanalu, jednom od onih kakvim su bile prokopane sarajevske ulice u sezonama 1982. i 1983., obraća se radniku, koji je u blatu do uza vrat, saznajemo da se zove Abid, i postavlja mu pitanja koji se tiču njegova posla.

A može biti i da se radi o slučajnom prolazniku, koji prelazi preko daske s jedne na drugu stranu kanala, koji pod nogama ugleda komšiju Abida, pa ga pita što tu dolje radi. Iako, ovo je, ipak, manje vjerojatna i uvjerljiva mogućnost, jer obraćanje “Abide, reci nam de”, koje se kao inkantacija ponavlja iz scene u scenu, ima smisla jedino ako je rečeni slučajni prolaznik, recimo, sa ženom. Ali i tada je u tim riječima višak ceremonijalnosti. Tako da je bolje da ostanemo pri tome da je priča s Abidom ispričana u dnevniku Televizije Sarajevo.

Abid je proleter iz doba pred konačno odumiranje radničke klase. Ciničan je prema vlastitom položaju i prema povijesnom zadatku koji je pred njega stavljen. A taj je da s tisućama drugih abida prokopa cijeli grad, da u svaku uličicu i sokak dođu plinske instalacije, “da bude gasa za sve/ sve u sklopu akcije/ zaštite naše okoline”.

Plinifikacija Sarajeva provedena je u sklopu priprema za Olimpijske igre, praćena samodoprinosom (“dva posto od svake plate”), koji je, naravno, kao i svaki put izglasan na referendumu (“niko od nas nije rekao ne”), uz moćnu propagandnu kampanju, provođenu u novinama i na televiziji, za vrijeme koje se naročito naglašavao ekološki aspekt ovoga grandioznog projekta.

U vrijeme dok se sve to događa, ulice su stvarno raskopane, na sve su strane kanali, grad u blatu od one ružne žute ilovače, Zabranjeno pušenje na koncertima izvodi pjesmu o Abidu. Bez ikakvog povijesnog odmaka priča se pripovijeda u trenucima kada u zbilji još nije ni dovršena. Abid postaje junak prije nego što se stigao oprati od sarajevskog blata. Likovi iz fikcije pripadaju prošlosti ili budućnosti. Sadašnjost je obično trenutak koji je u priči neuhvatljiv. Osim u ovako neobičnom, skoro jedinstvenom slučaju kakav je Abidov. On je, vrlo vjerojatno, i posljednji junak radničke klase u cjelokupnom našem imaginariju. I dobro je svjestan svog položaja (“Sarajevo, najmiliji grade/ u tebi me mnogi rade”), lišen onih ideala koji su vodili udarnike iz nekih ranijih vremena ili koji su, preciznije rečeno, vodili pripovjedače iz tih vremena.

Reporter ga s pozom zabrinutog optimiste pita “hoće li biti bolje za godinu-dvije”, na što mu Abid odgovara cinično, prigodnom parolom: “Sarajevo, najmiliji grade/ sagradićemo te do Olimpijade” (poslije će u kasnijim izvedbama, a onda i na ploči objavljenoj na proljeće poslije Olimpijskih igara, riječi “sagradićemo te” biti zamijenjene riječima “sagradismo te”)

U pet pitanja i odgovora i u jedva nekoliko stotina riječi ispričana je priča o radniku, koja bi se mogla razviti u pripovijetku ili u roman. Pripovijetka o Abidu ostala bi u 1982, u jednome mokrom i blatnjavom februarskom danu njegova kopanja. Roman o njemu povezao bi dva vremenska toka i dvije ideologije. Cinični radnik iz 1982. trideset i četiri godine kasnije vjernik je i nacionalist, uvjeren da je dolje u kanalu bio njegov narod, da je gore, po čistoj cesti, gazio drugi narod. Cinik je opet postao idealist.

ELIPSO

Izdvajamo