Otrov se drži u malim bočicama, kaže poslovica, ali to vrijedi i za najsnažnije esencije. Prevedeno na jezik glazbe, već godinama, ako ne i desetljećima, najuzbudljiviji i najbolji rock’n’roll često ćete doživjeti na koncertima koji u milijunskom selu zvanom Zagreb mogu okupiti između 30 i 300 duša.
U skladu s time mogu samo reći da će oni koji su propustili koncert filadelfijskog punk’n’roll benda Beach Slang nešto tako uzbudljivo, ne računajući predstojeći INmusic i sagledavši ono što znamo da nas od inozemnih koncerata čeka do jeseni, vjerojatno doživjeti tek kad nam dođu – hm, Beach Slang!
Razulareni
Zašto? E, pa zato jer je Beach Slang na albumima “The Things We Do To Find People Like Us” i “A Loud Bash Of Teenage Feelings” i još više uživo, ma koliko ljudi okupili, a bijaše nas oko dvjesto, nevjerojatna energetska bomba čiji me nastup podsjetio na neke od najraspaljenijih koncerata unatrag četvrt stoljeća.
Konkretno, zbog glazbenih sličnosti, a možda i zbog petardama raskuštrane frizure i stila odijevanja pjevača i gitarista Jamesa Alexa, podsjetili su me na razulareni koncert Ryana Adamsa prije dvanestak godina u Münchenu i premijerni nastup grupe Marah (također iz Philadelphije) u Galeriji SC iz prve dekade ovog stoljeća.
Nemaju mnogo dodirnih točaka, ali sličan sam ushit osjetio i na prvim nastupima New Bomb Turksa i Nine Pound Hammera u Sloveniji. No, “prava je pravcata nepravda”, rekao bi moj dragi Kalimero koji je ostao doma, što Beach Slang nisu popularni koliko i Green Day ili barem Rancid koji 6. lipnja u paketu dolaze u Ljubljanu.
Kakav outfit!
A propos svijetloplave košulje s volančićima, mislim da je neku takvu posljednji put na ovim prostorima nosio Kićo Slabinac dok sam bio manji od stalka za televizor. Za one koji nemaju TV u boji, kako bi to svojedobno rekla draga Milka Babović, James je na nju hrabro stavio narančaste traperice, tamnoplavi sako, crvenu leptir mašnu i smeđe-bijele tenisice. Kao da su ga prije koncerta odvukli na Hrelić i dali mu da žmirećki odabere nešto iz kolekcije za sezonu 1973/74.
No, pustimo modne detalje poput samostojećih čarapa preslatke i za ovakve stare prdonje poput potpisnika ovog teksta dvostruko premlade gitaristice Aurore Ounjian, jer kako je koncert odmicao, sve je bilo jasnije da su Beach Slang poput djece iz divljeg braka The Replacementsa i Big Stara, odnosno Teenage Fancluba i Psychedelic Fursa, Hüsker Dü i Ramonesa te spomenutih Ryana Adamsa i Marah. Ne da svijetle, nego blješte i izgaraju poput supernove, sve u skladu sa svojim motom “sviraj brzo, sviraj glasno, sviraj nešto što će mi spasiti život”.
Ako nekome slučajno i nije bilo jasno koliko su dobri u vlastitim pjesmama, kakve za fucking Valentinovo jedine imaju smisla, još su na bisu iz zezancije razvalili “Where Is My Mind?” kako je Pixies, unatoč sjajnom nastupu na INmusicu, više ne mogu odsvirati, za njom i “Alex Chilton” The Replacementsa kao efektnu poveznicu Beach Slanga s njima, ali i s Chiltonovim bendom Big Star, te “Wonderwall” Oasisa i iz puke zajebancije “Boys Don’t Cry” The Curea uz pomoć jednog zagrebačkog vatrenog navijača iz prvog reda. Navodno su prije godinu dana, a tada iz nekog razloga nisam bio, Beach Slang, pogotovu James, bili prepijani da pruže sve što mogu, no ovaj je koncert bio toliko sladak, intenzivan i lijep da mi još i sada trnu zubi.
Obavezno gledati
Repete molim, ako je ikako moguće, kad god Beach Slang dođu u Europu, jer to je najbolji “mali, ali veliki” rock’n’roll bend na svijetu.
I jer takvi koncerti unose barem malo radosti u zemlju u kojoj smo svedeni na roblje za plaćanje režija koje se siru i vinu na akciji u nekom od supermarketa, pošto za više od toga ni nema, raduje kao izgladnjeli i od čopora odbačeni vuk kad u šumi naiđe na oglodanu kost srnećeg buta.