NAJVEĆA ŽIVUĆA LEGENDA ROCK GLAZBE

BOB DYLAN U EKSKLUZIVNOM RAZGOVORU ZA SLOBODNU: 'Ljudi ne smiju čekati da bude prekasno. Spasenje počinje upravo sada, već danas'

    AUTOR:
    • Vojo Šindolić

  • OBJAVLJENO:
  • 05.10.2017. u 10:25

FILE PHOTO: U.S. musician Bob Dylan performs during day 2 of The Hop Festival in Paddock Wood, Kent on June 30th 2012. REUTERS/Ki Price/File photo
REUTERS

 

Premda je Bob Dylan planetarno poznata ličnost, ne može se manje od toga reći o dobitniku Nobelove nagrade za književnost, i nepresušan izvor glazbenih i umjetničkih nadahnuća još od ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća, zapravo se malo toga zna o čovjeku koji već više od pedeset godina neprestano nadahnjuje brojne generacije raznolikih glazbenika, pjesnika i umjetnika općenito, piše Vojo Šindolić u uvodu razgovora kojeg je vodio s Bobom Dylanom za Slobodnu Dalmaciju.

 

Zagonetnost koja prati život i djelo Boba Dylana održala se do današnjeg dana, dakako, praćena nevjerojatnim nizom uzastopnih remek-djela, barem u oblasti poezije i rock glazbe.

 

Robert Allen Zimmerman, sin prodavača kućanskih uređaja sa Srednjega zapada, rođen je u Duluthu, savezna država Minnesota, 24. svibnja 1941., ali je kolovoza 1962. zakonski promijenio ime u Robert “Bob” Dylan. Unatoč stalnoj promjeni imidža, duhovnim dvojbama, svojoj manipulativnoj prirodi i povremeno zbunjujućim kolebanjima između stvaranja uzvišene glazbe i hirova kojima je ugađao samome sebi, pravi Bob Dylan doista jest politički prorok, rock & roll zvijezda, pjevač folk i country glazbe, religiozni zanesenjak, sjajan pjesnik i zanimljiv slikar.

 

 

 

Još od 1961. i legendarnoga susreta s Woodyjem Guthriejem (koji je tada bio na samrti i s kojim zapravo započinje Dylanova karijera) sve do najnovije, ovoproljetne turneje Boba Dylana i njegova sastava po Japanu – dakle, za posljednje pedeset i četiri godine, Dylan je stvorio zapanjujuće utjecajno i golemo glazbeno i pjesničko djelo koje je doslovce promijenilo svijet.

 

Uveo politiku na top-liste

 

Američka folk i country glazba svojedobno je Dylanu poslužila kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tijekom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Ako ne prvi, Bob Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je politizirao folk glazbu. Prvi je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću glazbe – najprije pomoću folk, a potom i rock & roll glazbe.

 

Već tada Dylan je proročanski naslutio političke i društvene promjene do kojih je ubrzo došlo. Gotovo trenutačno, osjećaj snažne povezanosti same glazbe s političkim pokretima toga vremena proširio se na pokret za jednaka građanska prava crnaca i bijelaca (u kojem je folk i blues glazba imala veoma važnu ulogu), studentski pokret, pokret protiv rata u Vijetnamu, pokret za ravnopravnost spolova itd. 21. listopada 1967. američki Pentagon se našao opsjednut šarolikom vojskom proturatnih prosvjednika. Većinu od pedeset tisuća prosvjednika činili su intelektualci i studenti, književnici i rock glazbenici (među njima i Norman Mailer koji je predvodio svoje “vojske noći”, Allen Ginsberg i Bob Dylan), novoljevičarski i pacifistički ideolozi…

 

Upravo je Bob Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima drugima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer, Bob Dylan je uveo politiku na top-liste. Ono što je, sada već desetljećima, iz Dylana kao umjetnika i stvaratelja neprekidno izbijalo jest njegovo poimanje svetosti i moći pjesme – i beskrajnih mogućnosti koje proistječu iz spoja glazbe i riječi.

U svojoj sedamdeset i šestoj godini života Bob Dylan ne samo što jest najveća živuća legenda iz oblasti rock glazbe, on je isto tako utjecao na apsolutno sve što je došlo poslije njega u pop glazbi, rock & roll glazbi, ritmu i bluesu…

 

I dok je hladni rat, polako ali sigurno, ustupao mjesto novom globalizacijskom svijetu, Dylan je, onako kako to samo on zna i umije, s iznimnom mudrošću i suosjećanjem promatrao taj višegodišnji prijelazni prizor, registrirajući raznolike oblike nade, razočaranja, nemoći, zaljubljenosti, žudnje i otuđenosti milijuna mladih diljem svijeta.

 

Boba Dylana prvi sam put sreo kasnih sedamdesetih kad sam kao jedan od urednika u tada jedinom jugoslavenskom časopisu za rock and roll glazbu, Džuboks, često putovao u velike europske gradove, a nešto rjeđe i u Sjedinjene Države, kako bih napravio opsežne intervjue s rock zvijezdama i zanimljivim osobama kao što su Leonard Cohen, Kris Kristofferson, John Lennon, Patti Smith, Neil Young, Van Morrison, ali i članovima rock grupa poput Grateful Dead, Pink Floyd, Led Zeppelin, Rolling Stones itd.

 

 

Ginsbergova veza

 

Kao i u svim drugim slučajevima u mojem književnom radu, koji je neraskidivo povezan sa članovima Beat generacije i srodnim piscima, Allen Ginsberg bio je dobrovoljni beatnički ambasador koji mi je pomogao uspostaviti kontakt s Bobom Dylanom. Kasnije, uglavnom tijekom osamdesetih, Bob Dylan i ja često smo se viđali, čak smo nekoliko puta zajedno nastupali na prigodnim pjesničkim večerima i ja bih, kad god bi se ukazala prilika za to, napravio duži ili kraći intervju s njim.

 

Obično smo razgovarali o svemu i svačemu: od politike do religije, od filma do književnosti. Nikada nisam stekao dojam da je Bob teška osoba – bilo za razgovor ili za prisniji kontakt, premda o njemu kolaju brojne glasine da je iznimno veliki prgavac. Možda razlog leži u činjenici što je Bob znao da smo Allen Ginsberg i ja bili veoma bliski prijatelji, kao i da se ustrajno bavim prevođenjem ne samo djela književnika Beat generacije (Jack Kerouac, W. S. Burroughs, Gary Snyder, Michael McClure, Lawrence Ferlinghetti, Gregory Corso itd.), srodnim piscima poput Charlesa Bukowskog i Johna Fantea nego i djelima kantautora i rock pjesnika kao što su James Douglas Morrison, Patti Smith, Kris Kristofferson, Robert Hunter itd.

 

S druge strane, također je istina da je vođenje razgovora s Bobom Dylanom veoma zahtjevna djelatnost. Zapravo, uvijek je veliki izazov i golemo zadovoljstvo razgovarati s Bobom jer nikada ne znate hoće li biti raspoložen i pričljiv; ako ga u tom trenutku nešto doista zanima i dobre je volje za razgovor, rado će o tome opširno pričati. U svakom slučaju veoma je teško nagovoriti Boba da sjedne i odgovara na kojekakva pitanja.

 

Budući da sam prije nekoliko godina preveo knjigu Sama Sheparda o tvojoj čuvenoj turneji Rolling Thunder Revue Tour iz jeseni 1975., najprije bih te pitao o tvojim sadašnjim osjećajima prema toj turneji koja se dogodila prije gotovo četrdeset godina, ali i o tvom filmu Renaldo & Clara koji je nastao u isto vrijeme.

 

- Dakle, Renaldovo intenzivno maštanje i njegov konflikt sa stvarnošću – to su srž i bit samog filma. Moja osnovna namjera nije se odnosila na književni zaplet, već mnogo više na idejne poveznice – boje, slike, zvuk. Posve je jasno da je svatko u tom filmu glumio iz puke zabave. Nitko nije razmišljao o protoku vremena. Kako drugačije? I sâm život je improvizacija. Mi ga ne živimo po već utvrđenom, napisanom scenariju.

 

 

Film je taj koji stvara i zadržava vrijeme

 

 

U filmu ne postoji osjećaj vremena, zar ne?

 

- Prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje odvojeno, nego u isto vrijeme, na istome mjestu i malo je toga što čovjek ne može zamisliti da se doista događa. Ono što sam želio učiniti s konceptom vremena i načinom na koji se likovi mijenjaju iz jedne osobe u drugu… Zapravo, moja je namjera bila da gledatelj nikada nije posve siguran tko govori – i da li onaj koji govori, govori u prvom ili u trećem licu. Tako postupiti zapravo je lukavstvo, svojevrstan trik. Ali, ako čovjek malo bolje promisli, to uopće nije važno.

 

U filmu "Renaldo & Clara" također sam koristio svojstvo bezvremenosti. Vjerujem da je sam čin stvaranja mnogo stvarniji i iskreniji od onoga koji se bavi stvarnim protokom vremena. Film je taj koji stvara i zadržava vrijeme. To je ono što bi film trebao postići – zadržati, sačuvati određeno vrijeme, disati u tom vremenu i pri tome zaustaviti vrijeme.

 

Što misliš o svom nastupu u filmu "Pat Garrett and Billy the Kid?" A što o glazbi koju si skladao za isti film? Očigledno, to su dvije posve različite stvari?

 

- Mislim da mi je Sam Peckinpah tu ulogu sasvim namjerno namijenio. Ali, znaš, nitko me nije pitao kakav je moj pristup pratećoj glazbi za taj film. Potom sam otkrio da su prihvatili moju glazbu, ali i promijenili joj namjenu. Oni u studiju učinili su to iza Peckinpahovih leđa. Ja bih skladao instrumental za određenu scenu, a potom bi oni u studiju u post-produkciji sve promijenili i upotrijebili istu glazbu za neku drugu scenu i tako su totalno upropastili moju izvornu ideju o glazbi za taj film.

 

Što bi mogao reći o filmu "Hearts of Fire"?

 

- Što te zanima u vezi s tim filmom?

 

Kako si pristao na suradnju i glumio u njemu?

 

- Scenarij za taj film dospio je do mene posredstvom izvjesne osobe iz Agencije William Morris i ta osoba mi je skrenula pozornost na ulogu Billyja Parkera, kao i da me režiser Richard Marquand ima u vidu za tu ulogu. Bio sam pijan gotovo sve vrijeme snimanja. Bio je to užasan scenarij, a glumci nisu imali bilo kakvu kontrolu nad njim. Učinio sam to zbog novca. Hoću reći, što bi drugo moglo biti razlog?

 

Čitaš li i dalje puno toga kao nekoć?

 

- Tu i tamo.

 

Jesi li oduvijek puno čitao?

 

- Uvijek nešto čitam.

 

Možeš li mi što reći o tvojim novim pjesmama?

 

- Znaš, u vrijeme dok sam odrastao, stalno sam slušao Hanka Williamsa, Genea Vincenta, Little Richarda i njima slične. Na jedan ili drugi način, oni su u najvećoj mjeri utjecali na formiranje mojega stila. U tome si ne mogu pomoći, vrsta glazbe koju sada izvodim ista je vrsta glazbe koju oduvijek sviram.

 

Želim te pitati nekoliko detalja o tvojim pjesničkim, književnim djelima, a ne samo o sjajnoj karijeri kantautora. Malo prije smrti, prilikom jednog od naših posljednjih susreta i snimanih razgovora, naš zajednički prijatelj Allen Ginsberg kazao mi je nešto o tebi što smatram vrlo značajnim, stoga ti to želim ponoviti jer vjerujem da će ti to biti drago.

Kazao mi je: “Nad Kerouacovim grobom tijekom turneje 'Kotrljajuća grmljavina', ujesen 1975., Bob Dylan mi je rekao da ga je zbirka 'Mexico City Blues' doista puknula u glavu i umjetnički sasvim zaokupila 1958. ili 1959. dok je živio u St. Paulu. Kad sam ga pitao ‘Zašto?’ odgovorio mi je: ‘To je prvo pjesničko djelo koje mi je govorilo američkim jezikom.’ Na primjer, imaš stih u Dylanovoj pjesmi ‘Vrata raja’ koji ide otprilike ovako: ‘motorkotač i crna Madona na dva kotača ciganska kraljica i njezin srebrnasti kromirani fantomski ljubavnik’, a to su stihovi koji izravno potječu iz mojega ‘Urlika’ ili Kerouacove zbirke 'Mexico City Blues' u smislu ‘povezanosti bliještećih slika’. Kerouacovo spontano gomilanje riječi. To je isti način na koji Dylan piše svoje pjesme. Takva je poezija kasnije nastavila svoj osebujni stil u stihovima Johna Lennona i grupe Beatles, a koji su svoje ime izravno uzeli od beatnika, i Boba Dylana i kao takva se proširila svijetom i osvojila ga. Mislim da je nakon dugotrajnog utjecaja Whitmana i potom, možda onog Poundovog, ovo vjerojatno najveći američki utjecaj na svjetsku književnost – kombinacija Whitmana, pjesnika Beat generacije i Bob Dylana.” Tako mi je Allen opisao vaš zajednički posjet Kerouacovom grobu u Lowellu 1975.

 

- Ne znam tko je sve gledao moje nastupe 1963. ili 1964. i sjeća li ih se više itko živ. U svakom slučaju već tada sam pjevao slične pjesme. Jedna se zvala “Desolation Row”. Ljudi su govorili: “O čemu on to pjeva?” Nisu razumjeli o čemu pjevam. Ali, možda ni ja to tada nisam posve razumio. Međutim, danas veoma dobro razumijem ono o čemu pjevam. Stoga je trebalo vremena da bi pjesme kao što su “Desolation Row”, “Maggie’s Farm”, “Subterranean Homesick Blues” i mnoge druge postale popularne, jer na samom početku nisu bile dobro prihvaćene. Ja sam oduvijek bio spreman na takvo što, a danas sam još i mnogo više.

 

 

 

Postoji li velika, stvarna razlika između “improviziranih”, u trenu nastalih pjesama, i onih koje su doživjele brojne preinake i izmjene? Zapravo, kakav je krajnji rezultat?

 

- Čovjek može stvoriti nešto trajno. Hoću reći, da bi vječno živio, moraš zaustaviti vrijeme. Da bi zaustavio vrijeme, moraš postojati u određenom trenutku, i to toliko snažno i djelotvorno kako bi uopće uspio zaustaviti vrijeme i dokazati svoju bit i to tako što si zaustavio vrijeme. Ako uspiješ to učiniti, svatko tko dođe u kontakt s onim što si ostvario – što god to moglo biti, bez obzira je li riječ o napisanoj pjesmi, isklesanom kipu ili naslikanoj slici – uhvatit će nešto od toga. Ono što je čudno jest to što oni to neće razumjeti, ali kao takvog će ga prepoznati.

 

Moje pjesme govore o doživljajima duše, o osobnom bolu, o pojedincu, o ličnom prepoznavanju – o osobnom otrežnjenju. Ali ljudi veoma često žele biti u zabludi… Ne smiju čekati da bude prekasno. Mnogi ljudi čekaju sve dok ne ostare, mnogi od njih čekaju sve do pred sam kraj života. Ljudi ne smiju toliko dugo čekati. Spasenje počinje upravo sada, već danas.

 

Je li čarapa čista?

Otprilike sredinom osamdesetih za vrijeme jednoga od mojih tada čestih posjeta Ginsbergovom njujorškom domu u Istočnoj dvanaestoj ulici (Lower East Side, Manhattan) posve neočekivano pojavio se i Bob Dylan. Ginsberg je u tom razdoblju bio iznova veoma zaokupljen fotografiranjem i gotovo cijeloga dana fotografirao je sve što mu se učinilo zanimljivim, od konopaca za sušenje rublja do susjednih dimnjaka.

Oko jedanaest uvečer, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom i razgledali Allenove fotografije (koje su, pet godina poslije, objavljenje u velikoj monografiji Allen Ginsberg: Photographs, Twelvetrees Press, Altadena, 1990.) zazvonio je telefon. Bio je to Bob Dylan. Pitao je Allena može li navratiti k njemu jer je upravo tih dana dovršavao novi album pa mu je želio pustiti još nedovršeni materijal, ali i čuti njegovo mišljenje. Allen se veoma obradovao tom pozivu i kazao Dylanu da smjesta dođe. Još mu je rekao da nijedno zvono na ulaznim vratima zgrade ne radi nego kad stigne da vikne ispod prozora.

Tako se i dogodilo. Poslije otprilike pola sata Dylan je stigao i počeo vikati s ulice. Allen je otvorio prozor i ključ od ulaznih vrata uvio u jednu čarapu, čvrsto joj napravio čvor na vrhu i bacio. Nekoliko trenutaka poslije Dylan je ušao u stan i pitao: “Je li ova čarapa čista?”

Dylan je sa sobom donio dva pakiranja po šest limenki piva. Na sebi je imao crne traperice i čizme, crni prsluk i gotovo dopola otkopčanu košulju iza koje se vidjela Dylanova trbušina – što je Allen i komentirao, ali Dylan je ignorirao njegovu šaljivu primjedbu.

U tom istom stanu deset godina prije, 1975. snimljene su neke od najvažnijih scena za Dylanov film "Renaldo & Clara".

“Pa gdje je ta kazeta?” pitao je uzbuđeno Allen. Dylan je posegnuo u džep na košulji i izvadio kazetu u plastičnoj kutiji.

 

Carstvo burleske

Sjedili smo u dnevnoj sobi. “Nadam se da bi mi mogao dati neku drukčiju ideju za naziv albuma”, Dylan mu je kazao i nastavio: “Još nikada nisam imao problema s naslovima za albume. Uvijek su mi padali na pamet u pravom trenutku.”

E tu počinje kućni cirkus. Ginsberg koji je imao zvučnike u kuhinji i dnevnoj sobi pušta tu kazetu na najjače, ali zvuk se jedva čuje. Počinje pjesma “Tight Connection”, ali Allen ništa ne čuje. I obraća se Dylanu: “Koje su riječi koje pjevaš?” “A, moraš pažljivije slušati”, odgovara mu Dylan. “Ali ja baš pozorno slušam i ništa ne čujem, molim te ponovi mi riječi cijele pjesme!” Već je to bilo dovoljno da Dylan problijedi u licu i ne ponaša se opušteno. “Oprosti, ali ne čujem ni jednu riječ”, Allen mu je ponovio. I tako su istu pjesmu puštali barem pet puta. A Dylan je Ginsbergu na uho govorio sve stihove pjesme.

Pri sljedećoj pjesmi Ginsberg je komentirao: “Jako populistički pristup melodiji.” Ali svi smo šutjeli.

Nekoliko trenutaka kasnije, Allen je rekao: “Ah, vidim da se još uvijek pališ na Jehovine svjedoke!”

“Ali ti nemaš pojma o tome tko je Bog!” Dylan mu je odgovorio.

“Istina je, nikad nisam sreo tog tipa”, Allen je dodao.

Slušajući ostale pjesme, tu je prepirka završila.

Nešto kasnije Ginsberg je pitao: “A kako si mislio nazvati album?”

“Empire Burlesque” Dylan mu je odgovorio, a Ginsberg kimnuo glavom i kazao: “Da, tako se zvao vodvilj u kojem sam nekoć i sam honorarno radio, dolje na Delancey Streetu.”

Potom mu je Ginsberg još rekao: “Da, to je dobar naslov za tvoj album. Takve su i pjesme.”

Druženje se nastavilo do tri ujutro, ali nitko više nije bio osobito rječit.

 

 

ELIPSO

Izdvajamo