Jugoton ih nije želio, a iz Suzyja, jer im nisu htjeli otisnuti za to doba “luksuzni” omot, pobjegli su u PGP RTB da bi tamo, bez uredničkog preslušavanja materijala pošto im se tamo omot baš dopao, objavili jedan od antologijskih ex-YU rock albuma 70-ih.
Ne, nisu posrijedi Pankrti, Paraf ili Prljavo kazalište iz kasnih 70-ih nego Drugi način i njihov album “Dugi put” iz sredine iste dekade, uz Mlinarca i Grupu 220 bend s kojim se hrvatski rock najviše približio tzv. hipijevskoj sceni. Tako je iz moje pankerske vizure početkom 80-ih izgledao pogled na Drugi način kroz koji će proći sva sila tada ili kasnije uspješnih glazbenika.
On stari hipi i ja stari panker
Zarana sam taj i takav Drugi način shvaćao i kao našu inačicu sastava poput Jethro Tulla i srodnika s engleske prog-rock scene, ali i Eaglesa i srodnika s američke West Coast scene, da bih u kasnih 90-ih upoznao lidera, vokalista i flautista Branka Požgajca i iznenadio se koliko dijelimo slična razmišljanja o glazbenoj industriji. On stari hipi i ja stari panker, kao u vicu, da bismo se zagrcnuli od smijeha shvativši da smo čak i diplomirali na temama iz glazbene industrije.
Na stranu (glazbena) ekonomija, Požgajec je ostao iskreni idealist domaće glazbene scene i tankoćutan pjesnik, zagledan u bolje jučer i zdvojan spram sutra kao u epohalnoj “Prođe ovaj dan”. Srećom, Požgajec svoj idealizam ne fura na zadrt i težak nego pastoralan, idiličan i, zapravo, Drugi način.