Faust je - uz Bizetovu Carmen - najpopularnija francuska opera u svjetskim razmjerima i istodobno vrhunac opernog stvaralaštva Charlesa Gounoda . Ističe se više lirikom nego dramskim osobinama, ima pjevne melodije, a orkestracija je veoma blizu perfekcije. Skladatelj Fausta stvorio je operni stil u kojem prevladavaju forma i duhovnost. Time je Gounod profilirao izrazito francuski tip opere, koji je podjednako udaljen i od talijanskoga i od njemačkoga.
“Operni stil, minuciozan ali skroman, prepun neizmjerne blagosti”. Te je riječi Charles Gounod, rođen 17. lipnja 1818. u Parizu, zabilježio u svojim memoarima oko 1847. godine, u trenutku kada se je odlučio potpuno posvetiti glazbi.
Svećenik ili skladatelj
Prije toga Gounod je morao donijeti transcendentalnu odluku u svom životu - opredijeliti se za svećenički poziv koji ga je privlačio ili odabrati kao zvanje drugo područje duhovnosti - ono glazbeno. Snaga i kvaliteta njegova opernog stvaralaštva nisu bile dovoljan razlog da Charles Gounod prestane komponirati sakralnu glazbu, jednu od glavnih temelja svoga širokog opusa. Krunu na svoj repertoar sakralne glazbe stavio je 1888. komponiravši Marche pontificale , koja je u 20. stoljeću postala službenom himnom Države Vatikanskoga Grada, pa je čujemo svaki put kad je izravan prijenos božićnog ili uskršnjeg bogoslužja iz Vatikana.
Kao Biblija
Charles Gounod umro je 18. listopada 1893. u Saint-Cloudu kod Pariza.
Godine 1838. Charles Gounod otkriva Goetheova Fausta i godinu dana kasnije, u vrijeme kada se sprema na stipendiju u Rim, ne zaboravlja sa sobom ponijeti tu knjigu njemačkog pjesnika, doduše u francuskoj verziji, kao da je Biblija. Po dolasku u Rim čita Fausta nekoliko puta te dojmove bilježi u posebnoj knjižici. Bilo je posve jasno da će prije ili kasnije Goetheovo remek-djelo pretvoriti u operni komad. Čak za posjeta otoku Capriju uspijeva zamisliti neke scene buduće Valpurgine noći. U Rimu upoznaje slavnu pjevačicu Pauline Viardot, koja će kasnije u operi igrati ulogu anđela čuvara. Godinama kasnije ona će mladog skladatelja uvesti u pariške aristokratske krugove i u svijet opere.
Faust je kulminacija cjelokupnoga opernog stvaralaštva Charlesa Gounoda. Međutim, prva izvedba Fausta 19. ožujka 1859. u Théâtre-Lyrique u Parizu bila je daleko od uspjeha. U početku je Charles Gounod ponudio izvorni libreto glavnoj pariškoj Opéri. No, on nije bio po volji Alphonseu Royeru, tamošnjem voditelju, koji ga je smatrao “malo nezanimljivim”. Godine 1856. Léon Carvalho, ravnatelj Théâtrea-Lyrique, prihvaća ideju da producira Gounodova novog Fausta, s libretom dvojice slavnih autora: Michela Carréa i Julesa Barbiera. Suradnja četvorice muškaraca pokazala se nimalo lakom.
Konačno, usprkos razilaženjima u njihovim kriterijima, Faust je praizveden kao komična opera u pet činova, što uključuje govorne dijaloge između svakog od glavnih dijelova. Djelo je naišlo na dobre kritike skladatelja Hectora Berlioza, objavljene u pariškom Journal des débats. Recenzija je završila proročanski: “Faust je definitivno uspjeh sutrašnjice”.
Opera Faust uspjela je doseći brojku od 57 izvedbi u pariškom Théâtreu-Lyrique.
Potkraj prosinca 1859. Léon Carvalho odlazi s vodeće pozicije, pa kompanija mora prijeći u Théâtre du Châtelet. Zbog toga Gounod počinje unositi manje promjene u svoje djelo. Umjesto govornih dijaloga, između činova uvodi recitative te se u toj verziji opera trijumfalno izvodi u Strasbourgu 1860. godine. Faust je također vrlo dobro primljen u raznim njemačkim gradovima. Primjerice, u jesen 1862. opera u Hamburgu za dlaku izbjegava bankrot zahvaljujući sredstvima koja su joj skoro čudotvorno pristizala zbog uspješnih izvedbi Gounodova remek-djela. U svojoj talijanskoj verziji, Faust, nakon premijerne izvedbe na apeninskom poluotoku u milanskoj Scali 11. studenog 1862., osvaja publiku u glavnim kazalištima Europe i Amerike.
Nova verzija
Faust se već 1863. izvodi u dva kazališta u Londonu, među kojima je vladalo veliko neprijateljstvo. Bili su to Royal Italian Opera u Covent Gardenu i Her Majesty’s Theatre. Za Constance Nantier-Didiée, koja je u Covent Gardenu interpretirala Siebela, Gounod je skladao pjesmu Si le bonheur u četvrtom činu. Zbog toga je bio ponukan napraviti nešto slično za suparničko kazalište. Tako je skladao cavatinu u drugom činu Avant de quitter ces lieux za engleskog baritona Charlesa Stanleya.
Godine 1868. Léon Carvalho, bivši ravnatelj Théâtrea-Lyrique, prisiljen je prodati prava na Fausta pariškoj Operi. Kao posljedica toga, od Gounoda traže da sklada dodatnu glazbu posebno za balet, kako je nalagala tradicija te kuće. Gounod se nevoljko prihvaća ispunjenja tog neizbježnog zahtjeva.
Deset godina nakon svoje prve izvedbe u Théâtreu-Lyrique, Faust je insceniran u svojoj konačnoj verziji u pariškoj Opéri 3. ožujka 1869. godine. Tako su govoreni dijalozi, tipični za francusku komičnu operu, definitivno zamijenjeni recitativima, unesene su arije skladane za londonske izvedbe, a dodan je i veliki balet u Valpurginoj noći.
Slavni protagonisti Fausta
Alfredo Kraus
Pjevao u najprestižnijim opernim kućama
Najbolji španjolski lirski tenor svoje generacije, Alfredo Kraus se ističe svojim elegantnim i rafiniranim stilom. Nepogrešivo je vladao tehnikom na svakom od svojih nastupa. Rođen je u Las Palmasu (Kanarski otoci, Španjolska) 24. rujna 1927. kao sin naturaliziranog Austrijanca. Nakon završetka studija građevine posvećuje se studiju pjevanja, najprije u Barceloni i Madridu, a zatim u Italiji. Pjevao je u najprestižnijim kućama svijeta, uz sopranistice veličine Marie Callas i Joan Sutherland. Također je snimio mnoge ploče. Alfredo Kraus umro je 10. rujna 1999.
Mirella Freni
Jedna od najvažnijih sopranistica
Mirella Freni, jedna od najvažnijih sopranistica svijeta, rođena je u talijanskoj Modeni 1935. godine. Debitirala je sa 10 godina, pjevajući “Un bel di vedremo”, čuvenu ariju iz Madame Butterfly, na jednom radijskom natjecanju za djecu. Godine 1963. debitira u milanskoj Scali kao Mimě u Puccinijevoj La bohčme . Bila je nenadmašna Margherita u Botovu Mefistofelesu, te vrstan interpret i Mozartovih i Čajkovskijevih likova. Godine 1981. udaje se drugi put za bugarskog basa Nikolaja Gjaurova s kojim dijeli pozornicu u ovoj verziji Fausta.
Nikolaj Gjaurov
Impresivnog glasa i velike tehnike
Veliki interpret impresivne snage glasa i velike tehnike, Gjaurov se pokazao jednim od najeminentnijih basova 20. stoljeća. Godine 1957. debitira u Bol'šoju kao Pimen u Musorgskijevoj operi Boris Godunov. Pjevao je na velikim svjetskim opernim pozornicama gotovo 50 godina. Umro je 2004.