PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

DEVETI, NAJKOHERENTNIJI I NAJAUTONOMNIJI ALBUM FOO FIGHTERSA Zlatni bogovi rocka i Midin dodir Davea Grohla

19 September 2017.
Dave Grohl of 'Foo Fighters' performing at O2 Arena in London., Image: 349948187, License: Rights-managed, Restrictions: **Strictly Editorial Use Only**, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Goff Photos
Profimedia, Goff Photos

 

Slučaj je htio da u četvrtak, dan uoči objave devetog albuma "Concrete And Gold" Foo Fightersa, od raka umre Grant Hart, nekoć bubnjar hardcore punk i college rock trija Hüsker Dü. Pitate se kakva je sveza između Davea Grohla i Granta Harta, osim što su obojica po vokaciji prvotno (bili) bubnjari? Dovoljno je citirati samog Grohla koji je jednom prigodom rekao da "bez Hüsker Dü nema Foo Fightersa" dok je basist Krist Novoselić s kojim je Grohl držao ritam sekciju Cobainu svojedobno izjavio da "Nirvana nije učinila ništa novog jer su to prije nje napravili Hüsker Dü" jer su prvi iz američkog underground rocka, 1985. godine, prešli s jedne neovisne (SST) na jednu multinacionalnu diskografsku kuću (Warner Bros) i pronijeli tu etiku i estetiku da bi tek potom isto učinili R.E.M. i Sonic Youth, Peppersi i Nirvana nakon čega je put za grunge i alter-rock revoluciju 90-ih bio utaban.

Grant Hart jer u zlatno doba Hüsker Dü bio eksplozivan, brz pa i raznovstan bubnjar, a uz Moulda i autor senzibilnih pjesama poput "The Girl Who Lives On Heaven Hills", "Never Talking To You Again", "Pink Turn To Blue", "Diane" i drugih te uza svo to silno bubnjanje emotivan vokalist. Kasnije je prešao na električnu gitaru kao lider i frontmen sastava Nova Mob, baš kao što je nakon raspada Nirvane uslijed Cobainove smrti Grohl postao gitarist, pjevač i frontmen Foo Fightersa. Sličnosti nisu nimalo slučajne, no u jednome postoji suštinska razlika. Dok je Hart zarana postao teški ovisnik o heroinu, a nikada popularan ako u to ne ubrajate kultni status grupe Hüsker Dü, Grohl se početkom milenija prometnuo u ponajveću američku rock zvijezdu da bi u tome beskrajno uživao za razliku od Cobaina koji se pod istim teretom slomio i na koncu ubio.

Na prvim trima albumima Foo Fightersa iz druge polovine 90-ih, od kojih je eponimni debi Dave Grohl snimio posve sam, "šaltanja" iz alternativnog u klasični rock nije bilo. Ta mijena začeta je na albumu "One By One" (2002) s kojim Foo Fighters kao headlineri kreću na najveće festivale te još zamjetnija na dvostrukom "In Your Honor" (2005) čiji je jedan CD bio električni, a drugi akustični nakon čega su uslijedili nastupi u Hyde Parku i na također londonskom Wembleyu. Između ta dva "giga-mega" koncerta, zabilježena na DVD-u, objavljen je "Echoes, Silence, Patience & Grace" (2007) na kojem je Grohl uvjerljivo pomirio postulate stadionskog rocka 70-ih s principima alter-rocka 90-ih. Četiri godine kasnije "Wasting Light" (2011), na kojem je uz Novoselića iz Nirvane gostovao i Bob Mould iz Hüsker Dü, predstavljao je još monolitniji rollercoaster sirove energije i neprobojnog zvuka, impresivne melodičnosti i mastodontskih rifova kojima je Grohl iz sebe izbacio demone prisutne još od Cobainove smrti. Bio je snimljen u garaži na analognom magnetofonu, ali ne za nekoliko tisuća hardcore panekra nego za milijune fanova koji su mu jeli iz ruke.

"Najljubaznijem čovjeku rocka", neodoljivo blistavog osmijeha, zarazne životne energije i dodira poput onoga kralja Mide, klanjali su se i drugi pa je nakon pomoći kojom je Queens Of The Stone Age prometnuo u prvu ligu rocka, uskoro s Joshom Hommeom i John Paul Jonesom iz Led Zeppelina osnovao hard rock trio Them Crooked Vultures. Snimio je i duet s Norom Jones, zasvirao sa Springsteenom, McCartneyem, Bowiejem, Pettyjem, Costellom, Kravitzom, Reznorom (Nine Inch Nails), Blackom (Pixies), Mooreom (Sonic Youth), Dullijem (Twilight Singers), Laneganom, Iggyjem, Mayom (Queen), Gibbonsom (ZZ Top), Iommijem (Black Sabbath), Lemmyjem (Motorhead), Vedderom (Pearl Jam) i drugima. Na principu stelarnih gostovanja bio je osmišljen i "Sonic Highways" (2014), osmi album Foo Fightersa s osam pjesama u pratnji na HTV3 nedavno prikazanih osam dokumentaraca o glazbenoj povijesti amblematskih američkih gradova; Chicagu, Washingtonu iz kojeg je potekao i Grohl, Nashvilleu, Austinu, Los Angelesu u kojem živi, New Orleansu, New Yorku i Seattleu u kojem je s Nirvanom grunge doveo do usijanja. Dokumentarci su bili zanimljviji od samih pjesama, no lista dobro ukopljenih gostiju, odabranih u skladu s glazbenom povješću odabranih gradova, bila je zavidna.

Netom objavljeni "Concrete And Gold" povratak je u "normalu", ako se tako može nazvati album na kojem, između ostalih, gostuju i Justin Timberlake i Alison Mossheart (Kills, Dead Weather) za mikrofonima te Sir Paul McCartney i to za bubnjevima. Ako to nije čast za jednog bubnjara, a što je prva rola Davea Grohla još u vašingotonskim hardcore punk bendovima Dain Bramage i Scream, onda ne znam što bi bila, a jedina je šteta što za neku takvu ulogu Grohl ranije nije pozvao preminulog Granta Harta.

Uz stapanje teških rifova i lakih melodija - tomu je vjerojatno doprinio i producent Greg Kurstin koji je isti posao radio i za niz pop pjevačica poput Adele, Pink, Lili Allen, Gwen Stefani, Lane Del Rey, Kelly Clarkson i Britney Spears - zamjetno je nastojanje da se pomire, kako članovi benda rekoše, "hard rock ekstremi s pop senzibilnošću". Citirale su se izjave prema kojima Grohlovo društvo nastoji potići ono što bi zvučalo kad bi "Motorhead snimali svoj 'Stg. Pepper's'" ili "Slayer svoj 'Pet Sounds'". U skladu s time jedan od kolega kritičara je napisao da mu se čini kao da sluša "AC/DC kako stvaraju svoj 'White Album'". Kako god, "Concrete And Gold", nakon Grohlovog loma i prisilne pauze od turneja, uspješan je pokušaj Foo Fightersa da snime album nalik onima iz zlatne ere classic, psychedelic i hard rocka, negdje od kasnih 60-ih do pojave punka. Bilo je to doba kad se blues miješao s avangardnijim postupcima, heavy metal bio progresiva, blještave melodije jahale na divljim rifovima, a psihodelija uvezivala s malim pop simfonijama.

 

U tom smislu ovo je najkoherentniji i najautnomniji album Foo Fightersa, još od "The Colour And Shape" (1999) i ma koliko dijelio pokoju sličnost s djelima iz ovog stoljeća. Razlika je što je spomenuti bio tipični alternativni, a "Concrete And Gold" klasični rock album čiji će izlazak biti obilježen vlastitim open-air festivalom "Cal Jam 17" na kojem će uz Foo Fighterse nastupiti QOTSA, Cage The Elephant i drugi bendovi. Gotovo da je posrijedi betonski monolitna pa minuciozno pozlaćena umjetnička skulptura, sazdana od bogatog pletiva triju elektrčinih gitara, monumentalne ritam-sekcije i slojeva vokalnih harmonija iza prodornog Grohlovog glasa; smještena na imaginarnoj ekvidistanci između klasičnih albuma Led Zeppelina i Queena, Beatlesa i Black Sabbatha, Beach Boysa i Motorheada, AC/DC i Eaglesa.

Unutar takve strukture prosijava zgađenost novovjekom fašistoidnom politikom i narušavanjem prava žena te lokalnim ekocidom i globalnim zatopljenjem jer Grohl je i otac triju kćerki, zabrinut za njihovu i budućnost svijeta u kojem će živjeti nakon njegovog odlaska. I naziv sugerira da je posrijedi kontrapunkt između raja kakvim bi Zemlja mogla biti i postnuklearne apokalipse, beskonačne utrke superbogatih za zlatom i običnog čovjeka koji ipak opstaje poput trave u raspuklini asfalta, bijegu od ludila svijeta u okrilje obitelji i prijatelja.

Grohlova transformacija, od maloljetnog bubnjara u hardcore punk bendovima preko grunge-rock eksplozije do zrelog suverena klasičnog rocka, makar i u boksericama, T-shirtu i s polomljenom nogom, ovime je kompletirana. Poetički rečeno, krenuo je od betonske staze za skejtanje da bi dospio do pozlate rock božanstva i bogatstva procijenjenog na 260 milijuna dolara. Na sličnom putu, nažalost, posrnuo je nedavno preminuli Grant Hart jer rock'n'roll je bio i ostao surova igra koja jednima podaruje zlatnu, a drugima samo zemljanu prašinu.

 

ELIPSO

Izdvajamo