KONCERT, 6.11. 2017.

DRAGAŠ O MARKU LANEGANU U TVORNICI Pionir grungea, prvosvećenik američkog gothic-rocka, ukleti Holandez... unatoč nevještoj posadi našao sigurnu luku

Zagreb, 061117.
Tvornica kulture.
Na 18. festivalu Zedno uho nastupio je americki pjevac
Marc Lanegan.
snimio: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX

 

 

Samo tjedan dana nakon veličanstvenog koncerta Nicka Cavea u ljubljanskoj Areni Stožice teško je očekivati da vas neki izvođač može impresionirati. Takav pothvat još je teži ako je taj izvođač sadržajno i stilski, unatoč nekim drugim razlikama, blizak Nicku Caveu kao što to jest u Mark Lanegan, k tome još čujno nahlađenog grla u ugodno ispunjenoj Tvornici kulture. Laneganova glazba, iako se u njoj burno miješaju blues, grunge i folk te gothic-rock, post-punk i synth-pop, manje je složena, odnosno pravocrtnija od Caevove. Uza sebe nema ni sastav moćan i kapacitiran poput The Bad Seedsa, a time ni pobočnika kakvog je Cave dugo imao u Micku Harveyu, a posljednjih osam godina u Warrenu Ellisu. To su parametri prema kojima, jedan na jedan, Mark gubi od Nicka. No u nečemu je Lanegan, potvrdivši to u Tvornici na već četvrtom samostalnom koncertu u Zagrebu u proteklih pet godina, ne samo al pari Caveu nego i vokalistima poput Jima Morrisona, Iana Curtisa, Petera Murphyja, Toma Waitsa, Johnnyja Casha, Leonarda Cohena.

To nešto zove se karizma koja kulja iz njegove scenske posture, makar i dalje bio zavaren za stalak mikrofona poput crnog kipa te nevjerojatnog grla iz kojeg reži i ujeda, ali i miluje i mazi njegov nevjerojatan glas; istodobno oštar poput vučjeg očnjaka i grub poput medvjeđe šape, ali i mek poput krzna šteneta i nježan poput mačjeg uha. Nakon tisuća koncerata koji su mi prošli kroz život jedno je neosporno. Ne susreće se često, pogotovo ne uživo, pjevač Laneganovog kalibra i snage.

 

 

 

Ako ćemo ganjati poetične slike, kao u Tvornici na lipanjskom koncertu Afghan Whigsa pod vodstvom njegovog prijatelja i suradnika Grega Dullija, ovaj sam put imao dojam da je Lanegan poput pirata koji šiban vjetrom i kišom jedrenjak iskrzanih jedara i pokidanih jarbola, okružen morskim nemanima i utvarama, ganja preko silovitih valova i nazubljenih hridi ne bi li se napokon dočepao sigurne luke. Takav je bio i njegov život jer kad sam ga prvi put vidio, 2003. godine na ljubljanskim Križankama kao drugog vokalista Queens Of The Stone Age, nisam bio siguran da će preživjeti tu večer, a kamoli i ove jeseni držati koncerte te u međuvremenu objaviti svu silu albuma. Ne da je bio ruina od čovjeka, izmučen dugogodišnjom zloporabom narkotika, nego je doslovce jezdio na tankoj liniji između života i smrti.

Bogu hvala, takve Scile i Haribde su iza njega, no kod takvih ličnosti opet stoji pitanje bi li napisao pjesme poput "Bleeding Muddy Water", "Harborview Hospital" ili "Metamphetamine Blues" da nije prošao ovisnički pakao. Nisam prošao isto, ali znam kako je puštati krv iz sebe, ležati u nekoj takvoj bolnici i u bolsničkom bluesu čekati da ti dođe sestra milosrdnica, a ne smrt kojoj sam zbog teških dijagnoza na neki način tri puta gledao u oči. Možda Marka i zbog toga tako dobro razumijem i toliko volim. Ako ćemo pravo, meni je on u najdražih deset pjevača svih vremena.

 

 

Navedene skladbe efektno je rasporedio unutar set liste, ali ipak potkapacitirani bend ga nije vjerno i zdušno pratio u nekim drugim skladbama pa je tempo pao pri sredini koncerta. No, uvod s "Death Head's Tattoo", "The Gravedigger's Song", "Hit The City" i "Sister" je bio fascinantno moćan, a i završnica s "One Hundred Days" u kojoj onaj jedrenjak napokon uplovljava u luku, "Mockingbirds" i "Metamphetamine's Blues" podjednako impresivan. Ne čekajući da se publika ohladi, odmah je izveo potresno dojmljiv bis s demonskom "One Way Street" koju je izveo samo uz gitarista, a iza koje je uslijedila podjednako zajebana "Bombed" u kojoj mu je kao i u nekoliko drugih pjesama parirala zanosno lijepa i istetovirana "darkerica". Finale ovaj put nije pripao "Atmosphere" ili "Dead Souls", koje je uglavnom izvodio na dosadašnjem dijelu turneje, nego najvećem hitu, također iz portfelja Joy Divisiona, emotivno razdirućoj "Love Will Tear Us Apart".

Sveukupno? Bilo je lijepo, na momente da se čovjek naježi, ali na trenutke i pomalo ukočeno od strane benda. Zaključak? Mark Lanegan mora naći svoga Warrena Ellisa ili, zašto ne, nagovoriti Micka Harveya da mu ustroji bend i aranžmane koji bi se mogli nositi sa snagom njegovog glasa; zapravo moći prvosvećenika američkog gothic-rocka koji se nažalost nije našao na recentnoj meč-listi "World Goth Cupa" radija BBC6 u izboru inače lucidnog Stevea Lamacqa.

Zagreb, 061117.
Tvornica kulture.
Na 18. festivalu Zedno uho nastupio je americki pjevac
Marc Lanegan.
snimio: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX
 

 

ELIPSO

Izdvajamo